Iz naše arhive/ objavljeno 11.02.2013.
Božica Jelušić
Posadi, Bože, za me takvo drvo bez mane,
svakom da bude sklono i blago kao sestra.
U srcu nek’ je otvoren prozor- mala finestra,
da vidim kako mu niču izbojci, lišće i grane.
Postavi ga kraj puta, u vrtu, pored vrata:
da se u krošnji Sunce gnijezdi i Mjesec zlati.
A tko okusi plod mu da ga slatkoća vrati
u spokoj staroga doma: san uz zvuk kolovrata.
Omekšaj njegovu koru da kožu ne pozlijedi,
a glavu tešku od briga s moćnim korijenom združi.
Što preživi od mene u drvu, nek’ dobru služi,
i postojanjem svojim da Tebe ne uvrijedi.
Iz knjige SLOVOSTAJ, Tipex Zagreb 2002.)
Lijepo,pa uskoro ce doci prolijece…..budjenje prirode i novih nadanja a vjera i nada su zadnje sto covijek izgubi….priroda je snaga za dusu covjeka….a najlijepse bi bilo da svaki ima svoje posebno stablo…Lijep pozdrav! Milica