piše: Magdalena Mrčela
Već se nekoliko dana na Novoj vrti film koji bi trebao dolaziti s upozorenjem. Film o Jacku, genijalnom, ali oštećenom glazbeniku čiji se zvjezdani status zaliven alkoholom, gubitkom sluha i neposluhom počinje potpuno urušavati.
Dok on ipak i dalje puni velike pozornice, Ally pjeva u drag baru. Glazba ih povezuje i on joj daje pet minuta na pozornici – samo jednu stvar koja joj je trebala da postane zvijezda, veća od njega – priliku.
Međutim, vrlo se brzo uključuje njegova ljubomora, zamjeranje, alkoholizam. Iako se vole najviše na svijetu, on je toksičan i poguban za njen rast.
Ona to vidi, ali ne pušta. Misli da ga može popraviti, zalijepiti krhotine. Misli da će on biti ponosan. Problem je što je osoba koja pada rijetko i na koga ponosna. Nije u poziciji moći, otežano oblikuje ljude po svom kad se izmaknu njezinoj kontroli, kao kad Ally “preleti” Jacka. Kad je preskočite – traži način da vas sruši. Gaslighting, manipulacija, zloba, bilo što. Svijet je gadan, neki i ljubav pretvore u natjecanje, a tu pobjednika nema.
Ovih dana u novinama čitamo priče koje lede krv u žilama. Tugujemo drugačije nego za malom Nikoll – čini nam se da je u ovome slučaju bolesnik bolje krio svoje drugo ja. Izgledao kao da je “uzoran”. Prizivamo kozmičku pravdu i zakon zatvorske hijerarhije. Kao da će to pomoći. Ono što me najviše brine u slučajevima strmoglavih padova ljudi kod kojih “nešto nije štimalo” reakcije su okoline.
Vrlo je teško očekivati da će partner ili bivši partner, oni koji su gledali i gledaju samouništenje osobe, moći sami reagirati. Vjerojatno su pokušali već milijun puta. Ironično, u državi u kojoj žutilo i njuškanje po tuđoj privatnosti i dalje najbolje prodaju, okolina na prvu naznaku teškoće ili raspada bježi. “Ne tiče me se.” Iako to može biti naša kolegica ili kolega, susjeda ili susjed, prijateljica ili prijatelj. Jacka Mainea njegov brat u stanju pijanstva ušuškava u krevet. Dodaje mu gitaru prije nastupa. Vrijeđa ga u lice, ali ne radi ono što je možda moglo pomoći – ne ugurava ga na psihijatriju. I da, to je sad onaj vječni problem želje za popravkom. Većina će vam terapeuta reći da je preduvjet pomoći želja za liječenjem. Samo ne znam kako da to spojimo sa sljedećim potencijalnim situacijama (a predosjećam da će nešto od ovoga ovih dana puknuti u medijima): narcisoidnim poremećajem, sociopatijom, histrionskim poremećajem, borderlineom…
Nažalost, utopist sam i teško “puštam”, i puno previše vjerujem u znanost, medicinu i snagu ljudske volje, očito predugo navijam za Hajduk, a mi takvi naviknuti smo na poraze, gutanje blata i – dizanje iz gliba. Vjerujem da nitko ne bira biti bolestan. Nitko se nije rodio i pomislio – Hej, ja bih Hashimoto, ja bih rak, ja bih bipolarni poremećaj. Ali bojim se da ljudi itekako moraju izabrati između ove dvije opcije:
a) ja bih bio dobar
b) ja bih bio zao
Okolina? Nemojte skretati pogled. Odgajajte svoju djecu. Ne dajte da manipuliraju. Izbijte im tu i tamo te vražje tablete iz ruku. Ionako većinom gledaju nasilje i iskrivljenu sliku muškarca i žene. Ne opravdavajte svaki njihov tantrum. Rijetko “polude” kao odrasli. Hvatajte “hintove” dok se još daju oblikovati. Nemojte da uvijek netko drugi bude kriv.
Netko je izrodio i odgojio i ubojice. Nemojte da i vi jednoga dana morate reći “bio je dobar susjed, kolega, poznanik…” kad pored vas iznesu crnu vreću. Možda ste mogli pomoći. Samo nemojte šutjeti. Tiče vas se. Možda je jedna vaša konstruktivna kritika mogla bljesnuti nad osobom koja očigledno pred vama bira krivo, a vi puštate, “ne bi se štel mešat”.
Počnite se miješati, možda spašavate i Ally koja je već sve dala, a i Jacka koji drži omču u rukama. I nečiju nedužnu djecu.
Jer kako da pljujemo po sustavu kad je sustav proizvod onoga kakvi smo mi?