Iz tiska je izašla sedma knjiga (drugi roman) književnice Miljenke Koštro.
Nakon četiri zbirke poezije, zbirke kratkih priča Pogled u nedogled i romana Biti Viktor iz tiska je izašla sedma knjiga (drugi roman) hrvatske i bosanskohercegovačke književnice Miljenke Koštro.
Roman nosi naslov Tri tajne, a tiskan je u nakladi ogranka MH u Čitluku i sunakladi DHKHB.
Recenzije o ovoj knjizi pisali su: Radica Leko, Anita Martinac i Lazar Perica.
Iz recenzije:
Teme i likove, gospođa Koštro, uzela je iz svog okruženja, iz Hercegovine. Sama napominje kako se događaji, ispričani u ovome djelu, smještaju u drugu polovinu prošloga stoljeća. Naime, mlada djevojka, sedamnaestogodišnjakinja, čobanica, rađa vanbračnog sina, što je u to vrijeme bila velika sramota. Usud sramote i izopćenosti, ne samo djevojke – mlade majke – pratila je i čedo, dijete začeto u grijehu – mulca ili mulicu – kako su ih tada zvali. Takva mjerila uspostavila je sredina, primitivna i pakosna, selo u kojem je ovo dvoje nedužnih bića živjelo.
Događaji su ispričani kronološkim slijedom, ali se književnica Koštro poigrala i retrospekcijom u epistolarnom pripovijedanju – u bilješkama i zapisima glavnog lika, Nenada, i u njegovom pismu nepoznatom čovjeku jer se o jednom dijelu njegovog života saznaje tek poslije kada David čita te njegove zapise, kada Nenad nije bio više među živima.
U govornoj karakterizaciji likova, u dijalozima koji otkrivaju njihove karaktere, autorica koristi dijalekt – zapadno hercegovačku ikavicu – narodni govorni izričaj kraja gdje su likovi ponikli i gdje obitavaju. Ikavicu gospođa Koštro vješto uklapa u hrvatski jezični standard, kao i još neki književnici iz ovoga dijela Hercegovine i Dalmacije, što pokazuje da je dijalektu mjesto u suvremenoj književnosti i to je još jedna vrijednost ovoga književnog djela. Tekst obiluje mnoštvom arhaizama pa i na taj način autorica približava mjesto i vrijeme radnje u kojem žive njezini likovi. Nazočnost ikavice i njezino uklapanje u hrvatski jezični standard, još je jedna vrijednost ovoga proznog djela jer oživljava i čuva ikavicu koja se gubi i zaboravlja.
Radica Leko
Isti rukopis neće se jednako dojmiti svakog čitatelja, ali će zasigurno potaknuti ga da razmišlja o odabranoj temi tražeći poruku autora, što i jeste krajnji cilj svake knjige.
Miljenka Koštro novim rukopisom TRI TAJNE želi prikazati život druge polovine prošloga stoljeća jednog imaginarnog mjesta koje može bili bilo koje mjesto zapadne Hercegovine, unutarnje Dalmacije, Zagore, ili sličnih sredina.
Likovi romana žive u skromnom okruženju, s više životne mudrosti i iskustva nego li naobrazbe. Njihove prosudbe uokvirene shvaćanjem sredine te sa osobnim stavovima koji su pod utjecajem prenesenog značenja mjesnih priča, vrlo često nam bivaju nerazumljive iz današnje perspektive. Osjećaji su suspregnuti i emocije zatomljene. Stavovi se
žive tiho, a želje kao da se ne smiju ni izreći. Vodi se stalni sukob „mišljenja sela“, Božje volje i ljudskih potreba ali i prava. Kao najveći uteg tog neuređenog društvo vidljiv je u utjecaju režima koji savija kičmu običnog čovjeka.
TRI TAJNE rukopis je koji govori o komunističkom režimu, o obespravljenom seljaku, o satiranju malog običnog čovjeka pod čizmom totalitarnog režim. Osim što se to odrazilo na ekonomski standard života još veći utjecaj imalo je na kulturu, tradiciju i kvalitetu duhovnog života.
Osakaćeni mir odgajao je strah a posljedice su vidljive u svim porama društva. Svi ti strahovi koji oblikuju priprosta čovjeka najčešće ne vode k dobru. Bježanje od istine, nesuočavanje, nego stišavanje i skrivanje dovodi do još većeg problema sa puno težim posljedicama. Na neki način sudbine seljaka šibane su svim nametnutim okolnostima, a samo rijetki se uspiju izdići iz sredine, nadići učmalost i to zahvaljujući školovanju, ukazanoj prilici ili jakoj volji za uspjehom.
Anita Martinac