Iz naše arhive/ objavljeno 27.01.2021.
stihovi i foto: Miljenka Koštro
Ostavijo je did
unucima i praunucima
I kuću i vrta i stinu…
Da ji čuvaju i paze.
Klesa je tvrdu stinu i kuću ziđa
Zvizdan je peka, ali, did nije čeka
I vrta je suvozidom obiša
Suvu i škrtu crljenicu
Motikon godinan kopa
Znojijo se priget zemlji
Težačke ruke trpile su žuljeve
Žalile se na muku i umor nisu.
Ostala je kuća prazna,
Zanimila u vrimenu
Još samo fenjer visi o zidu
A petrulja u njemu nema
Ugasilo se ognjišće.
Nestalo u selu
graje, bleke, laveža, mukanja, kukurikanja…
Pisma se odavno nije čula
Di li ganga
Di li kudilja i silo
Ali nek se znade
Šta i kako je u ni vakat bilo.
Ostala stina vapeć za životon
i vrta razgrađena klanca
Samo bura s planine
još jače digot pune.
Dida više nema da besidi o duvanarima
Putovima ercegovačke škije
Stradanjima i krvavim ratovima
Ni pisme, ni smija nema
Sve splela drača
Ko stražar, kuću i vrta čuva
Dica razbacana po svitu
Od mirisa didovine još dišu
A prid kućom rodila trišnja stara, doziva ji
Da se zajedno sićaju minuli vrimena
Čatrnja još čuva vodu i uspomene
Za dicu ako se žedni vrate
Pojata već davno zaboravila
Kako pića mirliše
Kako izgleda stado i ajvan
A didova stina, čvrsta i ponosna
još uvik uspravno stoji, godine broji
I strpljivo čeka, čeka, čeka…
Zna da dici i unucima cidi se znoj
Sa čela negdi na drugom mistu
Po bilom svitu.
Ni svjesni ponekad nismo
Kako nas nimim pogledon
Naše ditinjstvo gleda
Što bi se reklo
Nekad bilo sad se spominjalo
Ali didovu stinu iz sićanja i srca
Iščupati se, ni u kom slučaju neda.
Život pisme piše, a neke tragove
ne isperu ni vrime, ni snigovi, ni kiše.
Didova stina vičnošću diše, diše, diše.