Edo Korjenić
Kad se probudiš
i ništa ti ne ide od ruke
nacrtaj osmijeh
na sivom zidu svoje kuće
raširi ruke
zagrli svijet
i kišni dan
i ulicu
i pokislu pticu
što čeka
da otvoriš prozor duše
a ako mene ne bude
baci mrvice
od blagdanske trpeze
i kao da ništa nije bilo
živi dalje
u svom zlovoljnom snu
bez osmijeha
spasi sebe