piše: Milan Rajšić
Tako, tako sam umoran/ I čekam valove/ Valove mora…”
Devetnaesti je dan kao sunce sija. U januaru!
I ne sija, već blješti, vrišti… Nigdje niti oblačka, pa sve fotografije izgledaju kao kič razglednice.
A ja bih volio da je mračno, da lijeva kao iz kabla.
Lakše bi mi bilo.
Put na zapad je završen.
Jedan od razloga je to što je ispred mene, pet tisuća kilometara veliki ocean, a ja mogu plivati najviše stotinu metara.
Drugi je razlog taj što sam zapao u nevolju i preostaje mi samo da gledam valove mora.
Zapao sam u rijetko viđene probleme.
Ahilova tetiva na lijevoj nozi me boli bezgranično. Tek dva-tri koraka, pa stani ili vuci nogu.
Pa sam se odlučio prekinuti dalje hodanje i uz puno muke se spustio do ceste. A tamo, veliko iznenadjenje. Autobus za željeni cilj vozi samo jedanput dnevno. I jasna stvar, upravo je otišao!
U krug petnaest kilometara nema smještaja. Pa vožnja taksijem i do mraka. Nigdje ništa. Samo jedan hotel.
Dobro spavao. Pa ponovo taksi i sad čekam bus. Mozda i dođe danas.
Sad ću na obali pokušati sanirati, što se sanirati da. Velikog optimizma nema jer takva sportska povreda zahtijeva i više od mjesec dana mirovanja.
Najvjerojatnije cu dalje busevima i taksijima, a plan reducirati na realno.
…
Ahilova tetiva i njena upala ili još gore – pucanje, tipična je sportska povreda, ali može stradati i svatko tko se na prste propinje da nešto dohvati ili vidi.
Za ozdravljenje treba minimalno četiri tjedna, ali ide i do dva mjeseca. I to, ako je istegnuta, a o puknuću ni ne sanjaj.
To znači da ću ostatak puta provesti u desetkovanoj funkciji.
Za ozdravljenje treba hladiti i ne kretati se. A kako se ne kretati, kad je čovjek krenuo s nakanom da se kreće?
Ovaj problem sam imao jedanput nakon nogometa, ali u puno, puno blažoj formi. Sad sam kao dobar osamdesetogodišnjak.
U svakom slučaju, dobro jedem i pijem. Prošećem tri-četiri kilometra, a sutra ću spavati dok ja hoću. Točnije, dok se ne probudim i odem do luke vidjeti što su donijeli ribari.
…
Sati i dani promiču. Poboljšanje tek na kraju tunela svijetli.
Sutra ću dalje autobusom. Ode sanak pusti. Mogu u toku dana, s dužom pauzom, prijeći i pet-šest kilometara. Mogao bih i deset da se mora, a i više.
Da se mora. A ne mora se.
Jedan mladi talijanski student, mi je rekao, a i ja sad tako mislim nakon što je otok malo smanjen, da je u pitanju istegnuće skočnog zgloba, točnije vanjskog stopalnog ligamenta.
Isto s… drugo zvanje…
Sutra ću do svjetionika Finestre, sedam kilometara za cijeli dan, a ostalo pauza i odmor.
Preda mnom je još cijelih 14 dana. Možda budem sposoban za nešto više u Portugalu.
…
I tako, već četvrti dan, mrzim sto sunce sija k’o tepsija, a na mom srcu depresija.
Nema akcije, nema muvanja, nema znoja i umora, nema lijepih kičastih fotki.
…
Pogledam kartu i vidim da sam točno tri tisuće kilometara daleko od Osijeka i Berlina.
Kasno ljeto prije četiri desetljeća. Legendarna osječka kavana IPIKA. Kultno mjesto s prvom espreso kavom u Slavoniji.
Oko Joze Majica se okupilo poveliko društvo i krišom otvorenih usta i očiju, slušaju.
Ne znate Jozu Majića?
Jozo legenda, napustio tih komunističkih godina, svoje radno mjesto traktoriste u poljoprivrednom kombinatu, posudio od prijatelja par hiljada maraka, kupio autobus, staru Setru koja već broji tridesetu godinu, prefarbao je, pokrpao što se da pokrpati i krenuo na svoje prvo putovanje.
Ni manje ni više, od Osijeka do Toleda, preko Arlon, Perpignan, Andora, Madrid, pa natrag kroz Bacelonu i Figueras i dalje Azurnom obalom pravac Balkan u kojem tih dana nije bilo jogurta.
Obavezna stanica u povratku Trst i sve što tih godina ide uz taj “naš grad”.
Vratio se Jozo nakon tri tjedna u grad na Dravi i hvali se društvu, gdje je bio i što je vidio.
Svi zavrću runde, svi bi da su što bliže Jozi. A Jozo se raspričao o Veneciji, o Monaku i kockarnicama u kojima nije bio, o Brigite Bardot koju nije vidio, jer je upravo bila u Canes, ali je nahranio njenih petstotima mačaka.
Pričao je Jozo o Daliju, njegovim brkovima i jajima, o tapasima u Pirinejima, o tome kako smo izgledali kao Putujuci ciganski orkestar i oko nas se skupljalo stotine ljudi kako bi vidjeli Setru, taj muzejski eksponat. Govorio je Jozo o goloj Mayi u Pradu, o sangriji u Toledu koja je tekla litrama…
Taman Jozo započeo na francuskom pjevati dječju pjesmicu: “Sur le point d’Avignon…”, kad sam ja banuo na vrata IPIKE, pa se Jozo malo zacrvenio i promijenio ploču.
Počeo je Jozo hvaliti naše šest tisuća kilometara dugo putovanje, počeo se hvaliti kako nismo imali ni jedan kvar na autobusu, kako nigdje nismo ni sto metara zalutali…
Pričao je Jozo, tih ranih jesenjih dana, o svemu i svačemu, ali o Titi i markama, nije ni riječi rekao.
Tito je tih dana već bio pokojni, pa se o mrtvima ne treba loše pričati, tako su Jozu učili u obitelji, u školi i u crkvi, a posteno rečeno, svi Majići, i oni u Bosni i oni u Slavoniji, nisu nikada bolje živjeli, nego u Titino vrijeme.
A o markama, nije Jozo pričao, jer mu ionako nitko ne bi povjerovao da su tih dana on i njegova prastara muzejska Setra, zaradili, a Jozo, na ruke bez računa i PDV-a, primio cijelih šest tisuća maraka.
Kasnoga ljeta, ili rane jeseni, prije čertdeset godina, vrag će točno znati…
Takvi su to mračni komunisticki dani, bili nekada u legendarnoj IPIKI u kojoj se već deset godina pila espreso kava.