tekst i foto: Milan Rajšić
Bio jednom jedan kralj... Otprilike tako počinju sve bajke, a najčešće završavaju: “…dugo su i sretno živjeli…” Ovaj put je bajka malo drugačija.
Bio jednom, “Un homme et une femme”…
Jedan čovjek je bio Jean Louis Trintignant, koji je ovih dana, preminuo u 91. godini.
Jedna žena je Anouk Aimee, koja još sretno živi, jednako kao i još jedan čovjek, redatelj filma “Jedan čovjek i jedna žena”, Cloud Lelouch.
Otišao je jedan čovjek, koji je započeo glumačku karijeru sa BB u vrijeme kad se još nisam ni rodio. Odonda do kraja života, glumio je u 140 filmova, sve do prije par godina,
Briljirao je kao nepodmitljivi istražni sudija, u Gavrasovom kultnom “Z”, jednom od mojih Top 10. Filmu koji je postao ikona i zaštitni znak moje mladosti i naše generacije.
Počivaj u miru majstore svog posla.
Najavljeno snižavanje temperatura grijanja stanova i ozakonjeno smrzavanje, ove zime, godine gospodnje 2022./23.
Spasavaj se ‘ko može!
Do sada su samo laste i rode odlazile na jug. Sada je vrijeme i da stari i bolesni zamašu krilima i polete.
Do zime i letenja na jug, ostalo je još par mjeseci.
Do tada, treba uživati u Matjes.
Kad sam prije trideset godina stigao u “Na zapadu nista novo”, na prvi zagriz, sam se zaljubio u Matjes. Drži me ta ljubav i do danas.
Za ovu vrstu, posebno i neobično pripremljene ribe, mi u balkanskim južnoslavenskim prostorima, nemamo ime i nepoznata nam je.
Rijec je o ukusnoj haringi, ribi nešto većoj od najveće srdele, koja se mjesecima, uz pomoć soli i vlastitih enzima, fermentirala i u drvenoj buradi konzervirala.
Recept poznat jos u Srednjem vijeku, a majstor kuhar Nizozemski narod i nitko drugi na svijetu.
Smatram sebe umjerenim i mislim da se mogu kontrolirati skoro u svakoj situaciji.
Skoro u svakoj, osim kod jedenja fermentiranih masnih haringi.
Toliko puno ne mogu (mogu al’ ne želim) platiti, koliko mogu pojesti. Bojim se da bi mi se zgadilo, kada bih pojeo tridesetak ribica, desetak cantimetara dugačkih.
Zadovoljan sam i sa osam, devet.
I tako svake godine između juna i septembra.
Kažu, danas će biti pakleno. Pa da vidimo i to. Očekuje se najtopliji 18. juni, svih vremena.
Vežimo se, polijećemo.
Točnije, vežimo se i ne mrdajmo se nikuda.
Sve aktivnosti osim predvečernje kupovine kruha i par sitnica, otkazao sam i reducirao.
A možda se ipak još predomislim.
I nisam izdržao.
Mrdnuo sam se.
Ja imam njemačko državljanstvo, ali ne i njemačku poslušnost.
Poslušni Nijemci, poslušno poslušali savjete i preporuke političara i zdravstvenih radnika i ostali u hladu svojih kuća i stanova, pa sam bio poslijepodne u pet, jedan od rijetkih na biciklističkoj stazi.
Meni bilo ugodno, a i isplatilo se.
U prvom francuskom gradiću, Sierck-les-Bains, četrdeset kilometara od Triera, poznatog po termalnom kupalištu i dvorcu i strateški važnog još u 10. stoljeću, nakon dvije posne godine, slavio se praznik St. Jean, ili što bi mi rekli, svetog Ivana.
Nažalost, Francuzi su nakon lošeg iskustva s 1500 mrtvih od vrućine, krajem juna 2019. godine, došli u ograničenom broju.
Vino je bilo dobro ohlađeno.
A ljudi? Bit će ih više dogodine.
Možda?
U povratku sam uživao i koristio blagodati Života u komunizmu, dio drugi.
Vlakom sam se dovezao kući.
Ova tri ljetna mjeseca, svatko može, za samo devet euro!!!??? neograničeno se voziti širom cijele Nijeme, svim prometalima po zemlji i ispod zemlje.
Takav blagoslov za sirotinju, proletere i radničku klasu, nisu predvidjeli ni Marx i Engels, u svom Manifestu.
A kad se ovome doda i besplatni prijevoz u Luksemburgu, pa vožnja vlakom cijeli dan kroz Belgiju, za samo sedam euro, čovjek može povjerovati u ono kako se nekad pjevalo:
“…Amerika i Engleska, biće zemlja proleterska…”
Proleteri svih zemalja, vozite se besplatnom njemačkom željeznicom!
