Vinko Pavić
Hromo se tijelo pokriva mrakom
Na dušu pada smrtohvat,
Strah od Svanuća širi se zrakom,
Demon me grli kao brat.
.
Priča mi bajke o plodnoj njivi
I kako žanje bogat rod,
Tek se u Tmini prelesno živi,
A Dno je krajnji nebeski svod.
U krvožednih berača straha
Poklonički vrat se svija,
Za kesu škuda, bez riječi, daha –
Za tuđu kost se lomi šija.
I svoje križe slomiti hoće,
To Neron boštvo proslavlja,
Ures im gnjev i gorko voće
Što miris Kraja ostavlja.
Milosti, milost udijeli nama,
Čelom mi zveči kao zvon,
I pas se bori dok kosti slama
Dajuć’ životu vlastiti ton.