Vinko Pavić
Motrim iz noćne tame kako se svijet mijenja,
Kako se noću ruke pretvaraju u pipce
Kako dnevni čistunac gomilom oštra stijenja
Uz krik oduševljenja pogađa brata u lice.
Putevi noćni sasvim su druge trase
Umilna čista lica obnoć postaju stvarna,
U mraku sjene plešu krinka se navlači na se,
A ljubazni trak srca gadljiva roba kvarna.
Stežu se pesti, smradan se kotrljaju tijela,
Slave se laži umotane u nježne ruke,
Na zlatnom pladnju nutkaju propast arhanđela,
Demoni crni šapom ti blaže muke.
I moje lice katkad žudi promjenu mraka,
Ali se duša opire vragu koji je kuša.
K´o utopljenik kad na tren dođe do zraka
Tako se noćnoj kušnji žrtvuje ljudska duša.
Volim komentirati kada me neka pjesma osvoji, kada je drugačija a istinita i autentična misao autora. Jaka proživljena emocija truleži i đavolje zavodljivosti. Čovjek je uvijek na kušnji, zato i je samo čovjek.