Joso Špionjak
Što se stidiš, visibabo,
ljupko naše, cvijeće rano,
te pognute glave stojiš
i u zemlju gledaš samo?
.
Jel’ ti žao tvojih snova,
iz predugih zimskih noći,
il’ tuguješ zbog buđenja,
u tren oka što će proći?
Vjesnikom te boljih dana,
nazivaju ljudske riječi –
nisi kriva što si sama,
to odluči Netko veći.
O, utrobe zemaljske kćeri,
pčela te pozdraviti neće,
ali ti svijetu ne zamjeri –
budi bar danas dijete sreće.
foto: Sonja Breljak
Ako me moje oko ne vara,
Ovo je pjesma iz komentara.
Jedna je duša spazila cvijet,
druga je potom napisala stih
i, vjerujte, opet zahvalu osjetih