Marica Žanetić Malenica
da sam Branko i da sam napisala najljepšu basnu
o domoljublju, onu o ježu i njegovoj kućici
i dalje bih se nadmudrivala s lijom, vukom
medom i divljom svinjom…
i lutala pjevajući šumom, „bez staze, puta“
ne bih svojevoljno zakoračila u bezdan
na onom beogradskom mostu na Savi
da sam onaj drugi Branko i da sam napisala
onu predivnu ljubavnu pjesmu
o njezinu uzaludnom buđenju i dalje bih je budila
s čašom u ruci – da ubije me „prejaka reč“
izbjegavala bih gradske parkove, osobito
onaj zagrebački koji mami stablima za vješanje
da sam Virginia i da sam utjelovila gospođu Dalloway
koja u jednom danu spozna cjelinu svojega života
i mudro poručuje da se ne smijemo izgubiti…
uživala bih u šetnjama na imanju kod Rodmella
očuvala bih „vlastiti duh“, tvoj imperativ
ne bih napunila džepove kamenjem
i uronila u rijeku Ouse
jer za „vlastiti duh“ potrebno je i vlastito tijelo
da sam onaj ljepuškasti divlji Sergej
i da sam napisala „Pismo majci“ i „Pjesmu o keruši“
ne bih se pitala „Što sam? Tko sam?“
živjela bih „usput, k’o da sanjam“
svojom bih krvlju napisala posljednju pjesmu
ne bih se trostruko ubijala u otužnoj sobi
jeftina hotela
iz straha da me život ne nadigra, smrt ne promaši
da sam udahnula život Esther Greenwood
pustila bih je nek’ izađe ispod staklena zvona
i dođe do zraka
potrebna joj baš kao što je i tebi bio, Sylvia