piše: Marica Žanetić Malenica
Kada sam prešla šezdesetu, a još sam radila, znala sam reći kako ću, čim navršim šezdeset i petu, predati papire za dom jer se, po čuvenju, dugo čeka na smještaj. Htjela sam biti odgovorna prema svojoj djeci i sebi tih nekih neveselih godina koje, bez izuzetka, svima stižu.
Navršivši tu graničnu godinu, kada se mogu predati potrebni papiri za listu čekanja, nisam to učinila. Potiskivala sam tu nakanu iz svijesti u podsvijest, tješeći se da ima vremena, da sam još zdrava i u snazi i da još mogu i hodati i potrčati i jahati na metli. Vrag odnija prišu, govorila sam, učinit ću to kad mi bude sedamdeset.
Kada mi je na vrata pokucala i ta sedamdeseta ljupko se smiješeći, dolično sam je proslavila sa svojom rodbinom i prijateljicama na svečanosti koju su mi kćeri do u tančine iza leđa pripremale. Slavlje je prošlo, a ja ništa poduzela nisam. A trebalo je samo prikupiti dvije potvrde, napisati molbu i priložiti preslike nekih dokumenata. Bojkotirala sam svoju svijest i savjest, na koju sam se kao mlađa pozivala. Bježala sam od te zvanično posljednje adrese kao vražica od tamjana, svjesna da mi bilo koja u bilo kojemu času može biti posljednja i puno prije no što dočekam svoje mjesto u domu.
A onda jednoga jutra, tijekom rituala ispijanja kave, reče mi moja u svemu naj prijateljica, koja je nekoliko mjeseci poslije mene zaokružila iste godine:
„Hoćemo li predati papire u dom, što ti misliš… pa da i tamo budemo zajedno?“
„Mogle bi…“, rekoh nekako pomirljivo, kao da sam jedva dočekala da me netko drugi na to potakne.
„Dobar dan, ja sam ta i ta… i trebala bih potvrdu o zdravstvenom stanju za prijaviti se u dom.“
„Dobro“, reče moja mlada liječnica i pronađe me u elektronskom registru.
Tijekom posljednje dvije godine, koliko sam na njezinu popisu pacijenata, prvi put sam kod nje svratila ovoga ljeta. Tada mi je, naime, zujalo u uhu kao da je u njemu obitavao osobni mi cvrčak.
„Vidim koliko vam je godina i vidim da, osim zbog uha, nijednom niste u ove dvije godine bili kod mene…“, konstatira moja mlada liječnica, koja dijeli ime s mojom kćeri pa mi je odmah draža, gledajući me onim pogledom ništa mi nije jasno.
„Nisam, nije bilo potrebe… a bilo je korone…“
„Jeste li se cijepili, jeste li imali koronu?“
„Ni jedno, ni drugo!“, odgovorih spremno.
„Niste ni po lijekove dolazili, niti nazivali. Kako ste ih nabavljali?“
„Ne pijem nijedan lijek, ja sam zdrava starica“, branim se pokušavajući se nasmijati kako bih joj izgledala normalnom.
„Baš ništa… vidim da ste operirali štitnjaču, ni za nju ništa ne uzimate?“
„Samo pola, a kako druga polovica radi u dvije smjene ne pijem ništa.“
„Ni za tlak… kolesterol…?“, uporna je.
„Tlak mi je nizak… o kolesterolu bi se dalo raspravljati, nešto je viši, ali nije strašno…“
Sada me liječnica već gleda s podozrenjem misleći valjda kako moji problemi nisu u tijelu već u glavi. A opet, djelujem joj suvislo, nemam tikova, ne pravim grimase, ne gledam onim otužnim kravljim pogledom kao da su mi sve lađe potonule, nisam se navila tako da ne znam stati, smiješim se vedro… ili sam optička varka ili ona nije kvalificirana za moju dijagnozu…
Gledala je ona tako malo u mene, malo u ekran, pa opet u mene…
„Želite ići u dom, živite sami?“
„Ne želim još ići u dom, ali dugo se čeka i samo bih predala potrebnu dokumentaciju… danas sam zdrava, ne znam što će već sutra biti, a živim sama.“
„Dobro… dat ću vam potvrdu!“
S potvrdom na kojoj je, crno na bijelo, pisalo kako se ne može ustanoviti da bolujem niti da se liječim od kroničnih, zaraznih i psihičkih bolesti otišla sam od moje zbunjene liječnice.
Onda sam krenula po potvrdu o iznosu mirovine. Sredila se, našminkala, namirisala i došla na šalter.
„Za što vam treba potvrda?“
„Za smještaj u dom“, odlučna sam.
„Za dom?“, ponovi službenica gledajući me s nevjericom.
„Da, iako još nisam za njega spremna“, nasmijah se.
Onda je trebalo obavijestiti kćeri o mojim ozbiljnim namjerama da budem odgovorna roditeljica i zatražiti da odluče koja će od njih, jednog ne baš lijepog dana, biti supotpisnica ugovora o smještaju. Kada je i to riješeno mailom sam poslala sve potrebno. Socijalna radnica me je nazvala nekoliko dana poslije dok sam šetala zagrebačkom Namom i bacala oko po ženskom odjelu. Lijepo me je zamolila da stanem negdje u kut gdje je mirnije kako bi me prorešetala kojekakvim pitanjima među kojima je bilo i ono kakvi su brakovi mojih kćeri, kao da ja to mogu znati. Ipak mi je top pitanje bilo ono imam li skrbnika. Da je pažljivije pročitala moju molbu u kojoj piše da sam samostojeća i samoodrživa, pogledala potvrdu o zdravlju i onu s iznosom mirovine mogla je zaključiti da mi, ni po kojem osnovu, nije za sada potreban skrbnik… Ali očito se trebaju ispucati sva pitanja s popisa, bez obzira na logično zaključivanje.
I tako, prošavši uspješno cijelu proceduru, stavljena sam na listu čekanja za jednokrevetnu sobu. Koju će mi moći ponuditi za nekih desetak godina. Taman u vrijeme kada ću, budem li živa, stasati u potencijalnu stanarku.
Očekivala sam da ću kad ovo obavim biti nekako mirnija. A nisam! Nikako me ne raduje ta poznata mi posljednja adresa, razumu i odgovornosti usprkos.