Adolf Polegubić ………… 8. svibnja 2011.
navikao sam na tišinu
tako me snažno znala zahvatiti
da ništa osim nje nisam zamjećivao
ni raskoš krajolika
ni nasmiješena lica
tišina je bila tako snažna
a onda si se odnekud pojavila
i unijela riječi u moj život
blagost pogleda
i nježnost –
posebnu pjesnicima
koji za njom čeznu
sjećaš se, i nazvao sam Te nježnošću
beskrajnom nježnošću
unatoč (…)
pjesnike nitko ne može
osloboditi njihove boli
u njoj se ponajbolje prepoznaju
ona je rječitija od radosti
one jednostavne radosti
koja se ima
pri izboru kuhinjskih elemenata
ili jednostavno detalja
koji oplemenjuju prostor
a pjesnicima je to tako strano
kao i brojne kombinacije
u kojima se gube
naradije bih sa svojom boli
pokraj rijeke
u otkrivanje darovane riječi
u tišinu
zbrajajući koliko je još
vremena ostalo
za pokoju pjesmu
unatoč (…)