Koliko god komunikacija s matičnim tijekom nacionalne književnosti i recentne iseljeničke književnosti bila problematična ili ambivalentna – veza postoji i uvijek može biti bolja.
tekst: Darko Jelić
foto: Marija Belošević
U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu održana je 12. svibnja polemička tribina Bez cenzure propitujući temu „Kako se brinemo za hrvatske pisce u iseljeništvu?“, koju pronicljivo moderira književnica Lada Žigo Španić, a u raspravi su sudjelovali hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, književni povjesničar Đuro Vidmarović i publicistkinja migrantske literature Vesna Kukavica.
U raspravu su se poticajno uključili američko-hrvatski pisac prof. dr. sc. Vladimir Peter Goss i književnik Stjepan Šešelj kao autentični sudionici legendarne Sekcije za iseljeničku književnost Društva hrvatskih književnika, koja je u osvit hrvatske samostalnosti i pada Berlinskoga zida nemjerljivo doprinijela u raznovrsnim integrativnim procesima raseljenog hrvatskog naroda i naših umjetnika s obje strane granice.
Razvoj književnosti u dijaspori pun je diskontinuiteta, istaknuo je Vidmarović. Kao društvo sustavnije se brinemo o hrvatskoj knjiženosti u iseljeništvu danas, negoli smo se brinuli u prošlosti, konstatirala je dr. sc. Lovrenčić, dodavši kako je hrvatska književna historiografija uvijek iznova pokušavala stabilizirati odnos naše književne dijaspore s matičnom literaturom. Tribinu su pratili odabrani ljubitelji književnosti s migrantskim iskustvima.
Kad je u pitanju prekooceansko iseljeništvo, govorimo o književnoj tradiciji na hrvatskom jeziku od 130 godina. Kad su u pitanju hrvatske manjine u europskome susjedstvu, govori se o knjiženoj tradiciji na hrvatskome jeziku od četvrt tisućljeća. No, kad je u pitanju književnost hrvatskih pisaca izvan RH na jezicima domicilnih zemalja vremenske okomice su malo kraće i zahvaćaju tek dvije trećine 20. stoljeća. Općenito, inozemna se Croatica susreće na više od 12 jezika, sudeći prema ubaštinjenim književnim djelima i njihovoj bibliografiji u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina (HMI, 2020.), ali i katalogu najveće znanstvene biblioteke svijeta The British Library, kazao je Đuro Vidmarović.
Prema ocjeni Vesne Kukavice „Najprisutnija je španjolska Crotica, dok je anglofono područje – unatoč dostupnosti knjiga na najvećoj internetskoj knjižari – paradoksalno manje istraživano. Španjolska Croatica je cjelovitije obrađena u esejističkom opusu hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić, počevši od 2001., te urodivši desetljeće kasnije i doktorskom disertacijom objavljenoj u knjizi „Od pustinje do ledenjaka – književnost čileanskih Hrvata“ (2013.) Uz znanstveni opus, Lovrenčićka je objavila i velik broj prijevoda proze naših pisaca španjolskog govornog područja zadnja dva desetljeća.
„Pisci njemačkog govornog područja obrađuju se također od početka 21. stoljeća. Njemačka Croatica je predmet interesa kroatiste dr. sc. Milana Bošnjaka (2022.), čija je disertacija objavljena nedavno“, podsjetio je dr. sc. Vladimir Goss.
Prva naša antologija u inozemstvu datira s početka 20. st. kad je Josip Marohnić 1900. u Americi tiskao antologiju usmene hrvatske poezije. Prva domovinska antologija je „Skupljena baština“ Stjepe Mijovića Kočana iz 1993. No, 21. stoljeće donosi niz književno-teorijskih preglednih pothvata iseljeničke književnosti od knjige Tuge Tarle u biblioteci DHK- a Most (2000.) pod naslovom „Hrvatska / Australija i Novi Zeland. Povijesni i kulturni odnosi“ i knjige kod istog izdavač Jerka Ljubetića o čileansko-hrvatskim književnim vezama, a koje geografski zahvaćaju južnu hemisferu od Australije i Novoga Zelanda do Čilea. Slijede teorijski pregledi profesorice sa Sveučilišta u Rijeci dr. sc. Branke Kalogjera usredotočeni na anglofonu i hispanofonu dionicu sjeverne polutke („Pisci između dviju domovina“; „Izlaz iz iluzija“, 2003., 2007.).
Kad su manjine u pitanju tu je opus književnog povjesničara Đure Vidmarovića koji je zahvatio temeljito prostor europskog susjedstva, a najizrazitiji mu je znanstveni doseg u monografijama o književnom djelu Jurice Čenara (Austrija) i Josipa Gujaša Đuretina (Mađarska), podsjetila je Vesna Kukavica. Kroatologinja s Hrvatskih studija dr. sc. Sanja Vulić također ostvaruje iznimne rezultate u opisu korpusa hrvatskih manjina iz europskoga susjedstva. Akademik Nikola Benčić cjelovito je opisao književnost gradišćanskih Hrvata.
Objavljena je doktorska disertacija Stjepana Blažetina usredotočena na književnost Hrvata u Mađarskoj (2017), uz koju on danas ima objavljene i dvije reprezentativne antologije: Rasuto biserje (2010.) i Sjajna igra, pregled knjiženosti za djecu (2010). Disertacija mu je dostupna online u Dabru, digitalnoj bazi doktorskih disertacija u RH.
Akademik Ante Sekulić je istražio i objavio povijest književnosti podunavskih Hrvata u istočnome susjedstvu. Njegovo stvaralaštvo je nastavio krug esejista oko Tomislava Žigmanova, koji je objavio niz pregleda suvremenog književnog stvaralaštva u Vojvodini u tamošnjoj književnoj periodici i zasebnim monografijama, uključujući bibliografiju književnosti Hrvata u Vojvodini. Pisci iz toga područja uvršteni su u Leksikon podunavskih Hrvata, kojeg je objavilo Hrvatsko-akademsko društvo u Subotici u suradnji s Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, pojasnio je Đuro Vidmarović.
Za trenutno oblikovanje slike o korpusu tekstova hrvatskih pisaca u iseljeništvu, autora, zbirki poezije, proznih i dramskih knjiga, tiskovina zborničkog karaktera s knjiženo-teorijskim osvrtima, periodike, nakladnika, migrantskih književnih udruženja – sazrelo je vrijeme i neophodno je sačiniti napokon neku reprezentativnu antologiju poezije izvandomovinskih autora kako bismo mogli zaključiti da se kvalitetno i sustavno brinemo o piscima iz iseljeništva, naglasila je hispanistica Željka Lovrenčić.
Podsjetimo, sustavnija briga za korpus hrvatske književnosti iz iseljeništva i za hrvatske pisce izvan RH počinje godine 1989. baš u Društvu književnika Hrvatske kada je organiziran legendarni okrugli stol „Književnost između dvije domovine“ u suradnji s nacionalnim institucijama koje su se već bavile navedenim korpusom (tadašnjom JAZU, Kršćanskom sadašnjosti, Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom i Maticom iseljenika Hrvatske).
Panoramski pregled Hrvatske književnosti u egzilu Vinka Grubišića tiskan je u Barceloni 1991. (Knjižnica Hrvatske revije) i njime je prokrčen put svim književnopovijesnim radovima o književnosti u dijaspori od osamostaljenja RH 90-ih naovamo.
Pregled emigrantske književnosti, Šimuna Šite Ćorića, naslovljen 45 hrvatskih emigrantskih pisaca (1991.) u Zagrebu, nastoji prikazati književnu produkciju u iseljeništvu do 90-ih 20. st. No, unatoč demokratizaciji društva i ovaj pregled – koji je doživio više izdanja – ograđuje se od reprezentativnosti korpusa.
Sekcije DHK za hrvatsku književnost u iseljeništvu, osnovana u 90-ima, koju je vodio njezin predsjednik Stjepan Šešelj ispunila je svoju misiju odlično i obnovila veze s našim autorima i njihovim organizacijama po svijetu. Časopis Korabljica, tijekom svog višegodišnjeg izlaženja zahvatio je reprezentativno živost književne scene izvan domovine i prava je šteta da su ga nedostaci financijske naravi ugasile.
Nadalje, ako pogledamo cjelovite povijesti hrvatske književnosti od kojih se nužno očekuje reprezentativni izbor, najuspjelije su one u više izdanja Dubravka Jelčića i Slobodana P. Novaka. Obje knjige, i Jelčićeva (1997) i Novakova cjelovita povijest književnosti (2003) odgovorne su prema korpusu. Godinu dana nakon 2. izdanja Novakove povijesti književnosti, 2005. objavljena je studija Borisa Škvorca Australski Hrvati: mitovi i stvarnost.
Ona je dostupna u Digitalnoj NSK u Zagrebu, zahvaljujući naporima dr. sc. Ivane Hebrang Grgić koja priređuje digitalnu bibliografiju hrvatskih knjiga izvan RH u okviru projekta Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Djela nastala na hrvatskome jeziku u iseljeništvu estetske relevantnosti većinom su uvrštena u Hrvatsku književnu enciklopediju (2010.) i to pod natuknicom Emigrantska književnost (2010.), ne baveći se odveć terminološkom raznovrsnošću našega doba – što bi trebalo s vremenom dopuniti.
Zaključno, rezimirala je voditeljica tribine Lada Žigo Španić, pisci iz dijaspore integrirani su u cjelovite hrvatske povijesti književnosti od devedesetih naovamo, a raznovrsna književna scena u svoje programe uvrštava promocije knjiga autora iz dijaspore.
Književnopovijesne činjenice su da je korpus od 1997. integriran u cjelovite hrvatske povijesti književnosti i da su primjerice u reprezentativnoj nacionalnoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti do sada tiskana izabrana djela Antuna Bonifačića (1996.), Antuna Nizetea (2004.), Rajmunda Kuparea (2005.), Lucijana Kordića (2006.) i Viktora Vide (2011.), da se korpusom bavi veći broj hrvatskih istraživača i da se o njemu pišu i objavljuju doktorske disertacije.
Od književnih rodova najdominantnija je poezija, dok je proznih pisaca i dramatičara nešto manje. Međutim, često se objavljuju esejistička i memoarska djela. Susrećemo sve veći broj autobiografskih knjiga visoke estetske razine i snažne poruke o izazovima života i stvaralaštva u višekulturnim sredinama na udaljenim meridijanima.
To je evidentno i prema nagradama: najviše je pisaca iz iseljeništva nagrađeno na Goranovu proljeću za životno djelo (Boris Maruna, Jasna Melvinger, Mario Suško…). Za književnu kritiku nagrađeni su Srećko Lipovčan i Tomislav Žigmanov. Za prozu, a i poeziju bila je nagrađena Irena Vrkljan s polustoljetnom berlinskom adresom…Rajmund Kupareo nekoć, a nedavno Tena Štivičić s londonskom adresom za dramsko pismo…
Koliko god komunikacija s matičnim tijekom nacionalne književnosti i recentne iseljeničke književnosti bila problematična ili ambivalentna – veza postoji i uvijek može biti bolja.
Važno je uključivati pisce iz iseljeništva u književne manifestacije i književnu periodiku u domovini, otvoriti natječaje za književne nagrade i inozemnim autorima naših korijena, te učiniti njihove knjige lako dostupnima čitateljstvu u RH u knjižarama, ali knjižnicama na sveučilištima diljem RH.
Žalosno je da otkup knjiga za knjižnice u RH ne otkupljuje knjige autora iz dijaspore ni 30 godina od osamostaljenja RH.