tekst: Dragica Križanac
Iz zbirke autobiografskih priča “Katarza”
Nisam zvonila. Izula bih se tiho, kliznula kroz otvorenavrata kuće tete Ruže i zastala bih malo pred staklenim vratima sobe u kojoj je ležala bolesnica. Ugledala bih u velikom krevetu tetu Lucinku umotanu u perine i njenu zlatnu, dugu kosu rasutu po jastuku. Naročito su se isticale njene velike, plave oči, koje su se sjajile nekim čudnim sjajem.
Kad bi me ugledala, ona bi se tužno osmjehnula i slabašnom rukom pokazala da uđem. Svaki put bih sjela na stolac pokraj kreveta i izgovorila:
– Mama me poslala da vidim kako ste danas.
Na to bi me ona nježno milovala po kosi, smiješeći se tužnim osmijehom. Imala sam sedam godina i svaki drugi-treći dan, poslije škole, dolazila bih u posjet kod smrtno bolesne tete. Zatim bih pješačila nazad kući dva kilometra.
Ali, činila sam to bez pogovora, jer sam vidjela da mama uvijek ima pune oči suza kad bi netko pitao za njenu bolesnu sestru. Ona sama imala je pune ruke posla u domaćinstvu s petero djece, mužem i ogromnim vrtom pa je sestru mogla viđati samo vikendom.
Mislila sam da će teti biti bolje ako ju redovno posjećujem. I u mom dječjem srcu živjela je nada da će ona ozdraviti. Otac je gunđao, nije mu bilo drago što tako često idem k bolesnici, jer se bojao da se ne zarazim.
Zapravo, tog proljeća i ljeta sam uistinu upoznala svoju tetku Lucinku. Do tada sam je vidjela samo nekoliko puta, jer je zadnjih godina pobolijevala i u pet godina braka imala četiri spontana pobačaja. Onako ležeći i bolujući pričala bi mi priče i recitirala dječje pjesmice da
me zabavi. Pričala je da je kao djevojčica izgubila majku kad joj je otac bio u ratu. Sjećala se njenog lica kao kroz maglu. Lucinka i njena sestra, a moja majka su odrasle zajedno s babom i braćom, više gladne nego site, češće bose nego obuvene.
Kad je stasala, bila je čuvena po ljepoti, tako da prosaca nije nedostajalo. Izabrala je Dragu, koji se pokazao kao nježan i odličan suprug. Ali, njihovu bračnu sreću kvarila je njegova familija.
– Zar nisi mogao naći nešto deblje i jače? Ta ne može ni pet kila dignuti a kamoli rodit! – podrugljivo je govorio stariji Dragin brat.
Njena teta Ruža je probala sve starinske, narodne lijekove, ali ništa nije pomagalo. Mlada bolesnica je kopnila i bila sve tiša i tiša. Na kraju ljeta više nije imala snage ni govoriti. Samo bi milovala mačku, koja je uvijek ležala uz nju u krevetu. Drago je bio neutješan. Često je sjedio pokraj njenih nogu, ili bi je držao za ruke i plakao. Jer, on ju je naprosto obožavao!
Jednoga popodneva, u kasni ljetni dan ponovno sam došla kroz verandu, kao uvijek i viknula:
– Evo me!
Otvorila sam staklena vrata i ugledala prazan krevet.
Samo je mačka vjerno sjedila na jastuku.
Suze su mi oblile lice, stara tetka Ruža me je uzela u krilo i rekla:
– Ne plači dijete, ona je na boljem mjestu. Duša moja, spasila se!
Teta Lucinka je umrla s dvadeset i sedam godina od tuberkuloze. Da je imala sreću i još neko vrijeme izdržala, spasila bi se možda. Jer ubrzo, već sljedeće godine, došao je spasonosni lijek i u tamni vilajet iako je već nekoliko godina bio u upotrebi u bogatim zemljama zapada.
Tada sam se kao djevojčica prvi put susrela sa smrću. I naučila da se zapravo u krugu života smrt i rođenje dodiruju u istoj točki.
P.S.
Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, razvojem antibiotika streptomicina, liječenje i izlječenje od tuberkuloze postalo je stvarnost.