tekst: Slavica Sarkotić
I tako. Čovjek bi bio sretan, ali uvijek je negdje neki napušten pas, neki ostavljen starac, neko uplakano dijete.
Neka sudbina koja nas dotakne, okrzne u prolazu, iako je nismo tražili, očekivali niti joj se nadali.
Danas sjedim kod zubarice, čekam da mi promijeni lijek u zubu, čekaonica puna, čekala sam dva sata da dođem na red, godišnji su, ne naručuje se, a ljudi samo dolaze.
Naradile su se danas jadne.
Ispred mene bilo je četvero ljudi. Ne bih ni primijetila da je jedna trudnica među njima da je jedan muškarac nije pustio preko reda.
Čovjek je neodređenih godina, možda pedesetak, kad se nasmije vidi se da mu nedostaje pola zubi.
Muca kad govori ali ima ima potrebu stalno govoriti.
Govori kako godinama nije bio na moru, mirovina mu je 1600 kn.
Ma ni ja ne idem često na more, kažem, nisam baš fan mora, gužve su to, vrućine…
Gleda mlade koji tipkaju po mobitelima. Ja vam to nemam, veli.
Ja kažem, sad ću vam ja pokazati kakav imam ja, i vadim Samsung star više od deset godina, od onih na preklop koji nikada ne zakažu.
(Smartphone sam zaboravila napuniti, ostao mi doma.) Čovjek se smije.
Prati pogledom mladu trudnicu koja ulazi u ordinaciju.
Rekla je da je u petom mjesecu ali ne vidi se, mršava je, blijeda. Lijepa mlada trudnica.
Neka ona ide, govori onaj muškarac. Sve vas pustim ako treba.
Ja mogu i krepati, kaže, ja sam sam, ja nemam nikoga.
Ljudi ga pogledavaju, prebacuju noge jednu preko druge u nelagodi, neki se nakašljavaju.
Kako sami, baš sasvim sami, pitam jer se zagledao u mene.
Sam, gospođo, sam. Moji su zbrisali za vrijeme rata. Svi su zbrisali.
Ne pitam kamo su zbrisali. Predmnijevam.
Trudnica izlazi, on ulazi. Dugo ga nema.
Konačno izlazi, maše, pozdravlja se sa svima.
Vruće je i vrata čekaonice su otvorena. Vani se igraju mali Romi, naguravaju zahrđale bicikle, smiju se.
Gledam muškarca koji je izašao iz ambulante, petlja nešto oko nekog bicikla, prigiba se, okreće kotač.
Onda shvatim; popravlja bicikl tamnookoj Cigančici (ovo ne govorim pogrdno, nikada nisam imala predrasuda prema tom niti bilo kojem drugom narodu).
Ona ga gleda krupnim tamnim očima, crne pletenice joj poskakuju, uzima bicikl i odlazi.
I onaj čovjek odlazi.
I tako. Čovjek bi bio sretan, ali uvijek je negdje neko ostavljeno štene, neki napušten starac, neko uplakano dijete.
Uvijek je negdje netko sam.