piše: Slavica Sarkotić
Čovjek voli djecu. Naravski. Gotovo svaki čovjek. Ima i onih koji ne vole nikoga ali ti su srećom rijetki. Slijedom toga, volimo i unuke. I nema toga što ne bismo za njih učinili, zar ne?
Da odu na Aljasku pokušali bismo za njima. A oni nam vječno izmiču, kao što je i red, jer oni rastu i razvijaju se a mi starimo i postajemo slabiji.
Kad sam se neki dan penjala na kat svoje kuće čvrsto se držeći za gelender da ne posrnem, rekla sam samoj sebi poluglasno: A kamo se ti spremaš tako kljakava?
Ali srce je jače od pameti.
Srce je reklo: Idi!
Ljudima čija djeca i unuci žive u istoj kući, istoj ulici ili istom gradu teško će biti shvatiti kako je to kad dijete svog djeteta ne vidiš mjesecima, ponekad i koju godinu.
Postoji doduše watsapp ali nije to to.
Nije to isto kao kad voljeno dijete zagrliš i poljubiš i misliš da će ti srce prepuknuti od miline.
A život je jedan i svaki dan s voljenima je dragocjen i nenadoknadiv.
Zato sam sretna što sam došla u Berlin, autom, sad kad zločesti Eurowings više nema direktne letove za Zagreb nego se presjeda pa put traje malo manje nego autom.
Josip je ostao doma, netko mora čuvati četveronožne ljubimce, one koji su nam preostali.
On će doći drugi put.
Berlin je prelijep grad, posebno je lijep u proljeće kad procvatu tulipani, jorgovani i rododendroni svuda uokolo.
Volim Berlin.
Volim i prijateljice koje ovdje žive a s kojima me veže ljubav prema riječi.
Mislim na Dašu Drndić i njen “April u Berlinu.”
Daše nema ali Berlin i dalje cvate u travnju.
I “Dašine” kocke podsjećanja su tu i ja ih uvijek obiđem s poštovanjem.
Toliko toga sam vidjela za vrijeme brojnih posjeta, toliko toga još bih voljela vidjeti ako prilike dopuste.
Treba iskoristiti svaki dan koji nam je dan, zar ne?
Jer svaki dan je dar.
Upiti ljepotu, odmaknuti se načas od vijesti koje umaraju i žaloste srce, prepustiti se vedrini.
Svaki je dan jedinstven i neponovljiv.
Ako smo nekome učinili radost ili netko nama, to je vrednije od svega materijalnog.
I to je ono što pamtimo u vrijeme samoće.
Ti dani vedrine vrijede.
Pozdrav svima iz suncem okupanog Berlina!