Anđelka Korčulanić
Drveće na rubu proplanka
neće se osvrnuti
ni ptice se neće oglasiti
kad tijela sagorimo na lomači
od riječi-panjeva
i hladan pepeo ravnodušni vjetar
u sjenovitu dolinu odnese.
Nema vječne vatre,
nema pjesme bez kraja.
Sve požuti s vremenom,
sasušeni snovi se raspu
po tvrdoj zemlji kao sjemenke
iz raspukle mahune svilenice.
Vrijeme ne zna za milosrđe.
U visećim vrtovima Sunca
potajno uzgaja okrutnost
i neće se smilovati
zaleđenoj suzi i ozeblinama srca
kad vrata juga ostanu zatvorena
i ne dopuste povratak proljeću.
Nebo ne pati od ganuća.
Svevremene posade
krhkih lađa ljubavi
olujama jednako nevješte su,
a ploviti, ploviti se mora.
Na bijele sprudove nade
brodolomci izvlače mreže,
teške od plave ribe sjećanja.
A moru, moru svejedno.
foto: Vedran Šegvić