Paneuropska unija o budućnosti Europe
Od Vossische Zeitung u Berlinu do kroatistike u Regensburgu i „Marije Zvijezde“ u Banjoj Luci
piše: Aleksandra Brnetić
foto: Sonja Breljak
“Sve dok god u Europsku uniju ne uđe takozvani Zapadni Balkan, ja radije kažem jugoistočna Europa, dotle će ovo područje biti meki trbuh Europe, kako je Churchill svojedobno nazvao cijelo područje Sredozemlja. Uvjeren sam da hitno treba promicati punopravno članstvo. I Njemačka tu mora učiniti puno više. Hvala Bogu da u regiji imamo državu koja jako zastupa europske interese, a to je Hrvatska. Zato Hrvatska čini veliku uslugu budućnosti Europe. Živjeli!
Tim je riječima Bernd Posselt, predsjednik Njemačke Paneuropske unije zatvorio tribinu pod nazivom „Budućnost Europe – Hrvatsko iskustvo u procesu europskih integracija iz perspektive Paneuropske unije“ koju je prošloga ponedjeljka, 7. listopada, hrvatsko veleposlanstvo u Berlinu organiziralo u povodu tridesete obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske i stote obljetnice Paneuropskog pokreta.
Posseltov Živjeli! bila je jedina hrvatska riječ tijekom dvosatne tribine. Izlagalo se na njemačkom, a ulomci iz izlaganja, koji se prenose u ovom izvještaju, prijevod su izvjestiteljice.
Otvarajući tribinu i pozdravljajući nazočne, njih tridesetak, među njima posebno apostolskog nuncija u Njemačkoj Nikolu Eterovića, banjalučkog biskupa Franju Komaricu i zastupnika Kršćansko-demokratske unije u Bundestagu Knuta Abrahama, veleposlanik Gordan Bakota podsjetio je da Hrvatska za nepuna dva mjeseca ulazi u eurozonu i u Schengenski prostor te da:
“Rješenje za aktualnu situaciju Hrvatska vidi u Europskoj uniji i u njenim zajedničkim, europskim, vrijednostima. Danas je potrebno i više Europe i više dijaloga, pogotovo u odnosu na krvavi rat i na rusku agresiju u Ukrajini. Mi se sjećamo što smo mi doživljavali prije 30, 35 godina i vidimo puno sličnosti i razumijemo zašto su važne europske vrijednosti. Stoga ponovno želim naglasiti da Hrvatska smatra da je najvažnija zadaća za sve naše zemlje – zajedništvo u Europskoj uniji.”
U tom je kontekstu Bakota podsjetio na prvi sastanak Krimske platforme, nedavno organiziran u Zagrebu, i na krčki terminal za uvoz ukapljenog prirodnog plina preko kojeg bi se plinom opskrbljivale susjedne države kao i neke srednjeeuropske države.
Tribinu je otvorio prof. dr. Pavo Barišić, redoviti profesor filozofije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i glavni tajnik Međunarodne paneuropske unije. Prvi dio svog izlaganja posvetio je Posseltovim zaslugama za osnivanje hrvatskog ogranka najstarijeg europskog pokreta za ujedinjenje Europe. Prof. Barišić o devedesetima kad je Posselt kao predstavnik Međunarodne paneuropske unije za srednju i jugoistočnu Europu i specijalni izaslanik ondašnjeg predsjednika Otta von Habsburga došao u Ljubljanu i Zagreb gdje ga je zatekao i rat:
“… i mobilizirao međunarodnu potporu za nove demokratske države i protiv velikosrpske agresije. Kao zastupnik u Europskom parlamentu od 1994. godine izvještavao je o Republici Hrvatskoj u ime najveće skupine u Europskom parlamentu – Europske pučke stranke. … Svojim brojnim parlamentarnim istupima i govorima Posselt je sudjelovao u mnogim raspravama i odlučno se zauzimao za Republiku Hrvatsku. Bio je vodeći član mješovitog međuparlamentarnog odbora europskog i hrvatskog parlamenta. Pritom je svjesno ulazio u prepirke s onima koji su pokušavali blokirati pregovore i snažno se zalagao za uspješan pristup i punopravno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji.”
U razmišljanjima o budućnosti Europe Barišić je krenuo od grofa Richarda Coudenhovene-Kalergia koji je pod utjecajem užasa Prvog svjetskog rata u berlinskom dnevniku „Vossische Zeitung“ 15. studenog 1922. objavio svoju viziju politički i ekonomski ujedinjene Europe da bi nedugo nakon toga osnovao udrugu Paneuropa Union, koja se za razliku od drugih sličnih pokreta zalagala za ujedinjenje cijele Europe, od Poljske do Portugala.
Berlinca Roberta Jungka, publicistu, proslavila je knjiga „Budućnost je već počela – Svemoć i nemoć Amerike“ u kojoj se autor pita, treba li tehnologija, koja eskalira u fantastično, gotovo brišući pojedinca, postati Moloh koji proždire sve ili njene moći mogu biti blagotvorne. Barišić je Jungka doživio 1988. u Berlinu, na predavanju u Uraniji, kulturno-obrazovnoj udruzi koja svo vrijeme grane znanosti i kulture, a tada je slavila stotu obljetnicu.
„Već iduće godine shvatio sam koliko se teško može braniti teza da je budućnost već počela. Nakon položenog doktorskog ispita i prihvaćanja disertacije “Svijet i etos. Hegelov stav prema propasti Zapada” krajem srpnja 1989. u Augsburgu sam organizirao proslavu za profesore, kolege, studente. U živoj raspravi usudio sam se iznijeti tezu da će se po svojoj povijesnoj logici Jugoslavija jednoga dana neizbježno raspasti, a Njemačka ponovno ujediniti. No, ova bezazlena pretpostavka izazvala je brojne oštre prigovore i pobijanja. Dok su neki još dopustili vjerojatnost za prvi dio izjave, nitko se nije usudio prihvatiti predviđanje o drugom dijelu. Barem ne glasno“.
Berlinski zid je pao za tri mjeseca, a uskoro se raspao i Sovjetski savez što je navelo Francisa Fukuyamu, profesora filozofije na Harvardovom sveučilištu, da utvrdi da je s globalnim trijumfom liberalne demokracije i tržišne ekonomije čovječanstvo došlo do kraja povijesti, to jest do krajnje točke ideološke evolucije čovječanstva i do posvemašnje vladavine zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vladavine.
Barišić, koji kaže da filozofi i pjesnici slikama i pojmovima izriču istinu o svijetu, filozofu je suprotstavio pjesnika:
“No, bilo je opreznih i prisebnih ljudi koji su te iste godine, 1992., o budućnosti mislili i pisali nešto drugačije., misleći pritom na Leonharda Cohena i njegov apokaliptični song „The Future“ u kojem ovaj pjeva”:
„Vratite mi Berlinski zid
Daj mi Staljina i svetoga Pavla
Daj mi Krista
Ili mi daj Hirošimu
Uništite još jedan fetus sada
Ionako ne volimo djecu
Vidio sam budućnost, dušo,
To je ubojstvo.“
Barišić kaže da gotovo da nema razlike između današnjeg svjetskog poretka i onoga od prije sto godina kad su djelovali prvi paneuropejci sanjajući snove o vječnom miru. Britansko carstvo je tada bilo najutjecajnije i najmoćnije, ispred Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, dok su ga danas potisnule njegove nekadašnje kolonije – Amerika, Kina i Indija, a Kina je čak pretekla nekadašnji sovjetski imperij. O tome Barišić kaže:
„Ruski ljubitelji sovjetskih mitova ne mogu se pomiriti sa stvarnošću. Od nekadašnje moći ostala su samo puna skladišta streljiva, zastarjeli tenkovi i rakete. Pretpostavlja se da je ruski nuklearni potencijal nadmašio čak i svog najbližeg konkurenta, Sjedinjene Države. … Glavna je razlika po mom mišljenju u tome što je Europska unija sada jedna od pet supersila u novom svjetskom poretku. … Europska unija se razlikuje od ostale četiri supersile. Ona je jedina nastala iz nužde i čisto miroljubive ideje. … sa svojim idealima slobode i mira može ponuditi svijetu više od drugih. … Jer nije vojna moć ta koja pokreće kotač povijesti, pokreću ga ideali mira.“
Koliko god Barišić smatra da je želja za mirom to što čovjeka vuče naprijed, a ne ratovanje, toliko on za Europsku uniju kaže: „Po gospodarskim i tehničkim komponentima Unija je div, ali ona zaostaje s obrambenim sposobnostima. No, među europskim građanima brzinom se munje razvija svijest o važnosti sigurnosti i samoobrane.“
Ideale mira Barišić pronalazi u paneuropskom pokretu: „Ako stoga uvidimo da je Europa u paneuropskoj viziji Europe mirotvorna svjetska sila i ako prepoznamo tu duboku istinu i primjereno je provedemo, moći ćemo bitno utjecati na bolju budućnost svijeta. Budućnost nas čeka, a kako će ona izgledati, ovisi o nama.“
Na toj se budućnosti već radi u Zagrebu i Regensburgu. Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu radi na tome da Deutscher Akademischer Austauschdienst – DAAD (Njemačka služba za akademsku razmjenu) i u Zagrebu otvori interdisciplinarni centar za europske i njemačke studije i trenutačno intenzivno pregovora s Institutom za jugoistočnu Europu Sveučilišta u Regensburgu. Sveučilište u Regensburgu već se suglasilo s time da se u okviru njegovog Instituta za slavistiku otvori centar Croaticum. Barišić o toj inicijativu: Taj bi projekt bio svjetionik na Jugoistoku Europe! Preporučam vam ga od sveg srca, kao i projekt Europskog centra za mir i suradnju „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci.
Nakon Barišića govorio je Bernd Posselt koji je podsjetio na vrijeme kad je došlo do prvog proširenja Europske zajednice i napora Velike Britanije da ju se obuhvati prvim valom proširenja. Podsjetio je i na prve izbore za Europski parlament, u vrijeme kad je bio asistent euro-zastupnika Otta von Habsburga. Prisjetio se trenutaka kad je u Hrvatskoj osnovan ogranak Paneuropske unije, a i hrvatskog procesa ka punopravnom članstvu koji je bio: nepravedan i daleko najteži u odnosu na ostale pregovaračke procese. O aktualnom političkom trenutku Posselt rekao je sljedeće:
„Uvijek sam bio za europsku vojsku, ali u posljednje vrijeme priča se samo o obrani. Potrebna nam je i aktivna mirovna politika. Potrebna nam je i preventivna diplomacija, što znači da treba spriječiti katastrofu prije nego što se dogodi. Isto je tako i s obranom, to nam treba, ali trebamo puno više mirotvornih sposobnosti. O tome se govori i u dijalogu između pape Benedikta XVI. i Havemanna u kojem obojica tvrde – a to je mene tada fasciniralo – da bez religijske i kulturne muzikalnosti za nematerijalne stvari nitko nije – gruba je to riječ – sposoban za mir. I naši vanjski sukob, koje imamo, rezultat su činjenice da neobuzdani materijalizam vlada u raznim oblicima. I ako ovoj Europi ne pokažemo nematerijalni smjer i duhovno-kulturnu orijentaciju, i sad govorim kao kršćanin, tu kršćanstvo mora dati značajan doprinos, ako to ne uspijemo, onda će cijela stvar propasti. Trebamo jaki Europski parlament i trebamo pravu europsku demokraciju.“
Nakon Posselta na Bakotinu su se molbu okupljenim ukratko obratili apostolski nuncij u Njemačkoj Nikola Eterović i banjalučki biskup Franjo Komarica.
Nuncij Eterović je govorio s pozicije univerzalnosti Katoličke crkve, pa je s te pozicije govorio i o Europi. Kaže da je Sveta Stolica (ne miješati ju s Državom Vatikanskog Grada!, opaska izvj.) nazočna u europskim institucijskim središtima, u Bruxelllesu i u Strassbourgu, gdje ima svoje diplomatske predstavnike – nuncije. U Vijeću europskih biskupskih konferencija raspravlja se i brine o dušobrižništvu, širenju kršćanskog učenja i kršćanske vjere, migracijama, katehezi, islamu. Eterović je govorio o visokom stupnju uspješnosti karitativne djelatnosti Katoličke crkve u Njemačkoj, a o Europi je rekao:
„Prema aktualnim podacima u Europi je još uvijek 75% kršćana. Drugim riječima, stanovnici Europe su uglavnom kršćani, 45% je katolika, a druge dvije velike obitelji su pravoslavci i protestanti. To su podaci kako za Europsku uniju tako i za cijelu Europu. Na našem kontinentu ta je većina često tiha i to je šteta, ali i izazov. Trebali bismo bolje surađivati. Puno je učinjeno, osobito u ekumenskom dijalogu. Naravno da postoje institucionalne poteškoće, osobito s Ruskom pravoslavnom crkvom.“
Od banjalučkog biskupa Komarice saznali smo da je već više od trideset godina član Paneuropske unije i da se tijekom tog razdoblja susretao, i surađivao te i prijateljevao sa znamenitim paneuropejcima kao što su to Otto von Habsburg, Alois Mock, Helmut Kohl, Doris Pack. Zahvaljujući tim dugogodišnjim prijateljstvima s paneuropejcima iz više zemalja Europe uspjelo mu je prije dvije godine u Banjoj Luci u jednom dijelu nekadašnjeg velikog i poslije Drugog svjetskog rata nacionaliziranog samostana trapista „Marija Zvijezda“, smještenog u prigradskom naselju Delibašino selo, otvoriti istoimeni Europski centar za mir i suradnju i Kuću susreta.
„Marija Zvijezda“ datira iz 1869. godine kad se u Delibašinom selu pojavio Austrijanac sa dugom crvenom bradom, imenom Franz Pfanner sa šestoricom muškaraca. Bio je trapistički monah kao i njegovi drugovi – subraća. Kupili su zemlju i godinu dana kasnije uz dozvolu Osmanskoga Carstva sagradili samostan i pod geslom “ora et labora” (molitva i rad) djelovali radeći u sirotištu, bolnici, pučkoj kuhinji. Njih dvije stotine iz šesnaest zemalja sagradili su i stanove za radnike, školu gdje su obučavali zanate, otvorili su pivovaru, ciglanu, mlin, tiskaru, tvornicu tjestenine, žitnicu, kovačnicu, pilanu, sušnicu za šljive, pčelinjake, rasadnike, štalu za krave, pekaru, tvornicu kože i boja, hladnjaču, stolarsku radionicu, mljekaru, pa tako pravili i nadaleko čuveni i omiljeni sir trapist. Komarica o današnjoj „Mariji Zvijezdi“:
„Sastajalište i europski centar Marija Zvijezda budi u mnogim ljudima, i ovdje u ovoj zemlji, opravdana očekivanja za otkrivanjem, uviđanjem i priznavanjem istine o dragocjenoj intelektualnoj, kulturnoj i civilizacijskoj baštini, čemu nas sama istina obvezuje; kao što nas na to obvezuju i istine o novim idejama, planovima, novim mogućnostima i novim, konstruktivnim rješenjima aktualnih, raznolikih, ozbiljnih geopolitičkih i društvenih problema u tamošnjem životnom prostoru, gdje se već sve više i više osjećaju vaneuropski utjecaji.“
Biskup Komarica i Paneuropska unija „Mariju Zvijezdu“ namijenili su budućim stanovnicima Banje Luke i Bosne i Hercegovine. Želja im je da mladi Bosne i Hercegovine i okolnih zemalja, kao i drugih zemalja europskog kontinenta, da svi oni zajedno rade na izgradnji pravednog mira u regiji i na cijelom kontinentu.
