Kitana Žižić
Što mi se događa da oni
koji bi mi trebali najbliži biti
postaju stranci a ljubav u meni koprca,
koleba između biti il’ ne biti?
Da, biti, ali na zamršeniji način
te se knedla u grlu ugnijezdi.
Zagropaju se konopi usidrenih barki,
još više zamrse međusobni odnosi,
gubimo jedni druge dok hodamo vremenom,
i kako ono brže prolazi
aritmetičkom progresijom nižu se godine,
a mi sve manje geometrijskom razumijemo.
Brige nam izborale čela,
umor sjeo na pleća,
ruke zaboravile grliti,
noge najviše vole samotne staze.
Neiskrenost je tihi ubojica,
a neki koji iskreni nisu
samo ne žele povrijediti one drugačije.
Gutaju neprihvatljiva mišljenja kao riba udicu
i ne znaju se osloboditi izrijekom.
Često razmišljam o razlozima trvenja
između bisera nanizanih na istu ogrlicu,
hranila ih ista sisa,
stanovanje bilo na istoj adresi,
sretni bili kad su poljupci pljuštali po njima,
a tiho plakali kad su padale grube riječi
o koje su zapinjali puzeći
i padali kad su prve korake naučili.
Ako se ne vratimo izvoru
i usprkos suprotstavljenim pogledima
na sve što nas okružuje,
ne vratimo u naša srca toplo gnijezdo,
nećemo saznati koliko nas međusobno prihvaćanje
može obogatiti novim slikama i mirisima
i osnažiti nejake ruke ugrijavši duše.