Kitana Žižić
Vrijeme ne klizi,
Vrijeme galopira,
Misli nisu trome,
Misli su zacementirane,
Samo se emocije opiru,
Samo se emocije koprcaju.
Jednom, ne tako davno,
Desetak, dvanaestak godina unazad
Sjedila sam u zadnjem redu
Hodočasničkog autobusa.
Divila se i zavidjela
Vjerskim stremljenjima drugih putnika.
Preispitivala u nutrini svoju kolebljivu osobnost,
A onda je moje uho osluhnulo izrečeno:
„Romantična ljubav je osjećaj na dnu
Spektra ljudskih emocija.
Najslabija je karika.“
U meni se sve uzbunilo,
Lepet krila uplašenih ptica
Zašumorio u meni.
Ako je tako u srcima blaženih,
Biram svoju nepokolebljivu nestalnost.
Biram romantičnu ljubav
Ma kako iluzorno magična bila,
Ma koliko kratkog daha poživjela.