piše: Marija Juračić
Mnogo se stvari događa u Lijepoj Našoj pa ih je teško pratiti. A moji ukućani odlučili ofarbati stan. Po načelu „Sam svoj majstor“. I umjesto da kupe Jupol, boju koju su uvijek do sada koristili, dopustili su da ih prodavačica nagovori da kupe neku talijansku, nešto jeftiniju boju.
I ta boja je pokazala svoju ćud. Umjesto uobičajene „dvije ruke“, bile su potrebne tri, a mjestimično i više. Tako je jeftinija boja postala mnogo skuplja.
Za vrujeme farbanja televizor je bio zatvoren pa nismo mogli gledati nogometni prijenos Svjetskog prvenstva iz Katara koji i inače ne gledamo. Samo bacimo pogled na rezultate naše momčadi što nesumnjivo svjedoči o našem nedovoljnom patriotizmu.
Kada se školska djeca zbog nogometa puštaju iz škole, red bi bio da i njihovi starci pobožno prate sport, koji ih uopče ne zanima. Inače se njihov patriotizam može dovesti u pitanje. Kao u nekim starim vremenima.
Gleda svijet nogomet u Kataru i nije ga briga koliko je ljudskih bića umrlo dok su se gradili stadion i prateće zgrade. Prema pisanju britanskog Guardiana od početka gradnje stadiona poginulo je na tom robovskom radu minimalno 6500 ljudi. Migranata. Sirotinje koja je i bogovima teška.
Znajući za tu činjenicu, ni jedna demokratska zemlja nije trebala tamo poslati svoju reprezentaciju. Ali poslali smo. Jer nije nas briga. Jer je važan samo rezultat utakmice. Kao u Rimskom carstvu. Onom koje je propalo na vrhuncu svoje moći.