Joso Špionjak
Uronjen u bit ljudskog bivstvovanja,
za odgovor želim da te pitam Bože:
Čemu služe ovozemaljska lutanja,
kad od smrti čovjek pobjeći ne može?
.
Tužni ljudi stoje pored groba svježa,
u kom leži čovjek našeg rodnog kraja.
Pili smo djetinjstvo iz istog kaleža
i još mnogo toga kroz život nas spaja.
Hladan vjetar iznad zemlje crne,
puhao je jecajućim zvukom.
Htjede pogled na škrinju da svrne
i posveti sa drhtavom rukom.
Svećenik moljaše blagim glasom,
baš kao što nalažu religije svijeta.
Tješeći nazočne nebeskim spasom,
gdje život čovječji ponovno cvjeta.
Sanjao sam, nema tome dugo,
zdrav mi čovjek u susret korača.
A sad pišem sa velikom tugom,
koja sječe poput oštrog mača.
Kud odlazi naših uzdisaja jeka
i valovi rijeke koje netko goni?
Čekaju li sjenke pokojnih predaka,
onog kome zvono posljednji put zvoni?
Kad na zemlju padne noć crna i duga,
utihnut će zadnje oproštajne svijeće.
Tišina, taj svjedok zatvaranja kruga,
usamljeni grobak napustiti neće.