Joso Špionjak
Zarobljen u krugu zbivanja sitnih,
tumaram lagano iz dana u dan.
A bijah nekoć dijete polja žitnih,
na kojima snivah svoje sreće san.
Pitao sam šume, planine i rijeke,
zašto čovjek danonoćno luta.
A čuvari ovi, prošlosti daleke,
kažu da je njemu duša istrgnuta.
Probudila se noćas kuća stara,
gleda u mjesec gore na svodu.
Na prvi pogled dojam se stvara,
njih dvoje pišu božansku odu.
Gle, izmigoljilo se misli jato,
koje je ravnodušnost krila.
I kao da netko posipa zlato,
nova me staza k sebi mamila.
Lijepo je jutro u rađanju svom
i suncem obasjana pariška strana.
A ja se najviše divim tom,
kako je Seine vjerna i odana.
Život se budi na obalama rijeke,
novi je dan mogućnosti pun.
Sletjela je ptica sa svoje čeke,
komadić kruha zgrabi u kljun.
U parku mladić djevojku ljubi,
odoše pravcem nepoznatim.
Gužva na putu, netko trubi,
nervozno drugi uzvraća zatim.
U utrobi grada ključa i vrije,
jezici razni dopiru do uha.
Kao u čuvenoj priči iz biblije
o pojavi babilonskog duha.
Pod mostom vidjeh beskućnika,
melodija valova tješila je njega.
Kad umre tu neće biti krika,
isčeznut će samo poput snijega.
Nižu se znamenitosti kao dragulji,
čak i poniznost ima svoj sanak.
Poželio bih rado boravak dulji,
al život još uvijek zahtijeva danak.
Ja samo gost sam u ovom gradu.
gdje otkucaj zvona jedva se čuje.
I znam, zauvijek čuvat ću nadu,
sposoban je čovjek budućnost da skuje.