Sven Adam Ewin
I ljubi čovjek ženu. I žena svog čovjeka.
I dogodi se nešto što ni to dvoje ne zna.
I zahvati ih bolest od koje nema lijeka.
I ostane sve isto, tek promijeni se predznak.
.
Jedno drugome davno okrenulo je pleća
(A još bi htjeli biti kojiput sučelice),
Ali se razdaljina, u pravilu, poveća
I što su bliže pleća – to sve je dalje lice.
U mraku njine sobe svjetlost tek rijetko sine,
Na plahte prošle strasti pada sterilni talog.
Ponekad (tu i tamo) podignu žaluzine,
Da provjetre mrtvaca u sebi ustajalog.
Od grube inventure oboje stalno bježe,
A nijednom se ne da samom u nepoznato.
I spoznaji usprkos, da ništa ih ne veže,
Da ne izgube više – čak pristaju i na to.
Ne dodirnu se nikad. Ni u jednome trenu.
On njen je bivši čovjek. I ona njemu žena.
A dodirnu se samo kad nesmotreno krenu
Da obrišu prašinu sa svojih uspomena.
I jedno drugo više nit ljuti, ni žalòsti.
Nit jedno drugo kune. Nit moli. Niti plače.
Kad slučajno se dirnu, tad izuste: oprosti.
I svoju krpu samo – u ruci stisnu jače.