Sven Adam Ewin
Ah, oči moje Ninočke, azur-plave.
U tragovima. To azur više nije.
Kažem pakosmo… Njene oči se jave:
Jednom smo bile u cvijetu Vodopije!
Nasmijem se. I okrenem se k sebu.
I plaćam danak životu neurednom.
I neću priznat da ipak dao sve bih,
Da njene oči modre vidim još jednom.
Otvorim prozor. Livada. Cvijet do cvijeta!
(To modre oči njene u mene zure);
A onda bijesno ( jer sve mi, sve mi smeta),
Prozoru svome naglo zalupim škure!
Ne želim vidjet (kao ni oči svoje),
Cvjetove modre da snijeg već prekrio je.
Božnstveno.