Priča za velike i male
piše: Sanja Rotim
Bio jednom jedan grad čiji su žitelji odlučili da se međusobno ne persiraju misleći da bi se na taj način poboljšali međuljudski odnosi. Ovo nepisano pravilo su rado prihvatili i stari i mladi. Od tada je u tom gradu zavladala prijateljska klima među poznanicima kao i među onima koji se nisu nikada prije sreli.
Da bi to bolje opisali navest ćemo nekoliko primjera.
Ako bi nekom djetetu upala lopta u vrt neke starice on bi joj rekao:
“Stara babo, pala mi je lopta u tvoj vrt, brzo mi je donesi.”
Ona bi , naravno, otrčala uzeti i vratiti mu loptu.
“Izvoli loptu, dušo moja. Bilo bi bolje da se idući put ne igrate na ulici”, rekla bi mu nježno i nasmiješila se.
Ako bi neki slučajni prolaznik upitao kako doći do određene ulice razgovor bi izgledao manje-više ovako:
“Hej, ti, reci mi gdje se nalazi Ulica kralja Tomislava.”
Ovaj bi mu ljubazno odgovorio:
“Čovječe, idi pravo pa skreni desno”, ili tako nešto.
Ovakav prijateljski odnos među ljudima postojao je i kada bi se išlo u mesnicu, knjižaru, ljekarnu ili u bilo koju drugu trgovinu.
“Ćao, što ću ti danas dati?”, pitali bi trgovci.
Takav isti odnos bio je sa liječnikom kao i u školama između učenika i nastavnika. I roditelji učenika bi prijateljski govorili učiteljicama:
“Ti si dala lošu ocjenu mom djetetu, on je zaslužio više. Brzo to ispravi!”
Učiteljica bi priznala svoju pogrešku i ispravila odmah ocjenu. I onako su svi tu bili prijatelji.
Ovaj grad o kojem pričamo bio je dio jednog kraljevstva i kralj je imao običaj obilaziti svoje gradove. Tako je jednog dana najavio dolazak u ovaj grad. Vijest se brzo proširila i svi su bili radosni i uzbuđeni radi kraljeva dolaska. Gradonačelnik je razdijelio zastavice s grbom kraljevstva i pozvao svoje građane da izađu na ulice i pozdrave srdačno kraljicu i kralja. Gradonačelnik je pripremio govor koji se trebao održati na glavnom trgu. Nakon toga kraljevsku obitelj je čekao ručak u najboljem restoranu u gradu.
Kada su stigle kraljevske kočije građani su počeli razdragano mahati zastavicama, neki su skakutali i vikali:
“Kralj je jedan od nas, kralj je jedan od nas…”
Kraljica i kralj su izašli iz kočija i pozdravljali ljude mašući. Gradonačelnik je otpočeo svoj govor:
“Ćao, Tvoje Veličanstvo. Baš nam je drago što si nam došao. I ti si nam dobrodošla, kraljice.”
Kraljica i kralj su istovremeno odgovorili:
“Zahvaljujem Vam, gradonačelniče, na gostoprimstvu.”
Govor je bio dosta dugačak i pun riječi pohvale za kralja i njegovu obitelj.
Nakon održanog govora uputili su se u restoran kako je bilo predviđeno programom.
I u restoranu su svi bili strašno ljubazni prema kraljici i kralju.
“Kraljice, daj mi jaknu da je objesim i sjedi tamo”, konobar joj je pokazivao prstom njezino mjesto.
“Hvala Vam velika, baš ste ljubazni”, odgovorila je ona.
“A ti, kralju, hajde sjedi na čelo stola, Tvoje Veličanstvo.”
Kralj je poslušao i sjeo na svoje mjesto i zahvalio. Ručak je bio vrlo ukusan i služen uz najbolja vina. Kraljica i kralj su sve rado pojeli i pohvalili kuhara. Tijekom ručka se pričalo o raznim stvarima vezanim za njihov grad i kraljevstvo. Tako je došao trenutak da se pozdrave.
Kraljica i kralj su sjeli u kočije. Ljudi su opet mahali zastavicama i vikali:
“Kralj je jedan od nas, kralj je jedan od nas…”
“Doviđenja, do idućeg puta”, kralj je pozdravljao.
“Jedan od nas…”, i dalje je odjekivalo dok su se kočije udaljavale.
Kralj se približio kraljici i šapnuo joj na uho:
“Čudan svijet.”