piše: Željko Jelavić
Sezona je kuhanja rajčice, ali tada se kuhao paradajz. Kako su granatiranja i bombardiranja bivala prečesta, u naselju od nekoliko tisuća stanovnika ostali su rijetki i oni koji su morali.
Među njima su bili jedan prkosni djedica s pripadajućom bakicom jer se nisu dali u prognanike, ljudi s radnom obvezom i poneki gardist koji bi se došao istuširati i presvući prije novog terena.
Mačke, psa ili ptice nije se moglo vidjeli danima. Čak i u sablasnim filmovima psi lutaju ulicama, a ovdje ni to nije bio slučaj.
I tako …jedno gluho poslijepodne nešto grune i krene uobičajeni stampedo prema jedinom skloništu u naselju. Nerazborito, ali “de” ti objasni da se gine i od gelera. Mislim da su “ljudi s umornim nogama” često bili među najbržima. Nisu dobro čuli pa mi se činilo da posjeduju parapsihološke sposobnosti jer bi znali potrčali i prije nego se čuje opaljenje s druge strane Save. Više puta su trčali i “u prazno”.
Trči tako i moj, tada gotovo golobradi, bratić i na livadi vidi babu kako leži u travi. Leži na leđima. Nigdje krvi, nigdje tragova granate…ništa. Zastane on na tren i … šutne babu nogom u rebra, a baba skoči ko srndać. “Pa bako, ja mislio da si mrtva?” U to će baba – “Kak’i mrtva pa ja zalegla”. Bakica je čula da treba leći, ali nije znala kako, pa onako iz navike na leđa.
No, vratimo se paradajzu. Rodio k’o ni jedne godine dotada. K’o da ga je netko danima šamarao, tako je bio crven. Vjerojatno neki “napredni GMO” pa su mu odgovarale pare fosforne granate koja je pala u bašči i pušila se danima.
Kako bilo, bijah slobodan dva dana i ku”š, šta”š, ajmo pravit sok od paradajza da nam brže prođe vrijeme. Nakrcali kazanicu za topljenje čvaraka izrezanim paradajzom i nahajcali vatru.
Bio je to kolovoz ’92. inače jedan od najtoplijih u povijesti, a u dvorištu deveti krug pakla. Kud sunce, kud vatra …
I tako ..red rakije, red priče, red rakije, red priče …nestade rakije. Ajmo u birtiju. Lokalna birtija je bila prikupljalište “hrabrosti” i informativni centar. Navečer bi se svi “stanovnici” naselja tu kuražili i pili. Tako i mi zaglavismo.
Nakon nekoliko (neizbrojenih) “tura”…Paradajz!? Kazanica!?... Kaže susjeda Dragica, da ako ima prst do prst i pol vode iznad soka u boci..sok može “proći”. Kakav prst? Jedva smo ga nasuli. Kečap! To je riječ. Ali ipak…nije se kvario i bio je upotrebljiv. A bome je i trajao.
Od tada sam redovito ja kućni majstor za kuhanje rajčice. Ove godine dobih od bratića (onog što šuta babe po livadi) paradajza iz iste one “fosforne” bašče i kao da mu se ni miris ni okus nije mijenjao sve ove godine. Paradajzu mislim.Gnječim ga rukama i udišem žmireći pritom. Sve je (skoro) isto kao te ’92. godine…Samo …nekih lica ne vidjeh od tog ljeta, a neki “odoše” malo poslije.
Ipak, akobogda vratit će se oni, ako ne prije, opet nagodinu kad paradajz zarudi, a ja nahajcam vatru ispod kazanice i popijem jednu, dvije “šljivke”.