Kitana Žižić
Možda ću početi spavati danju,
Možda je to lijek mojim nedaćama,
Možda danju neću sanjati košmar.
Ni majstor horora ne bi smislio bolji.
Možda…
Horore nikada voljela nisam,
Al’ iz ljubavi prema filmu
I odanosti filmskim legendama
Neke ipak odgledala jesam.
Ali davno, pradavno
Da bi ušetavali u moj krevet noću…
Nešto drugo se kuha u mom umu,
Lonac života se krčka u duši
Pomiješa se bol puste uvale
S nadom zaspalom na strmoj hridi.
Ako se i probudi
Strmoglavit će se
U modro ništavilo.
Možda se ni tu odgovor ne skriva…
Da ga potražim u knjigama
Koje me uznemiravaju slikama
nezamislivih patnji, represijama vlasti,
razdiranjima duša uvelih od
grubih riječi i smrznute ljubavi?
Da, možda…
Odsad ću birati vedrije teme
Da mi vrate mir samotnim noćima.
Ako ni tada ne rastjeram košmar,
Pouzdano ću detektirati
Izvor noćnih mora.
Počet ću spavati danju
njegujući nadu i moliti je za oprost
Zbog moje možda nepravedne sumnje
U njeno ateriranje na sigurno tlo.