Iz naše ahive/ objavljeno 09.05.2019.
piše: Dubravka Lisak
Kad sagledam svoj život iz sadašnje perspektive, sve je u mojem životu vodilo k tome da živim negdje drugdje osim u Hrvatskoj. Prva misao o tome javila se još davnih učeničkih dana, jednog lijepog ljeta na Jadranu, dok sam još bila nejako dijete, pubertetlija.
Kao što to obično biva, pubertet te nagna da počneš preispitivati samog sebe, svoje roditelje i život kojeg u konačnici nisi sam izabrao.
Sjećam se, nisu mi se sviđale socijalističke boje. Bile su to neke zagasite nijanse inače prekrasnih boja, koje je socijalizam otupio u tadašnjoj Jugoslaviji. Crvena je bila nekako zemljana, plava je podsjećala samo na radne kute, a zelena čak nije niti sličila na travu, nego je bila zagasita, tamna i hladna.
Moja dječja umjetnička duša voljela je promatrati boje oko sebe, a hvala Bogu kod nas na selu ih je bilo i previše. I tad, gledajući u modrinu mora, na tom ljetovanju u Sukošanu pored Zadra, shvatila sam da boje socijalizma nose svoju težinu. Shvatila sam da i život u prosječnoj jugoslavenskoj obitelji ima svoju težinu. I da moj život nipošto neće biti lak.
Sjećam se, baš kao da je danas bilo, krasne plave boje biciklističkih hlača malene Njemice. Pitala sam se, zašto su boje njemačke djece toliko pune života, a moje su tako neugledne i tmurne. I bila sam tužna. Htjela sam biti poput malenih Nijemaca, puna života i para. I najviše od svega, željela sam te njezine hlačice.
Bio je to moj prvi egzistencijalno tužan moment u životu. Ali već tad sam znala da je sreća tamo negdje ponad duge, tisuće kilometara dalje gdje žive ljudi koji imaju novaca i nemaju toliko briga. Barem je onda to tako izgledalo.
Naše ljetovanje i nije bilo toliko loše, osim što smo sva hrvatska djeca imali iste kupaće kostime iz NA-ME i jeftine plivaće papučice iz Borova. Roditelji nam nisu bili sirotinja kakve sada ima, ali svejedno smo sa strahopoštovanjem gledali gastarbajtere i njihovu lijepu odjeću i obuću, a o autima da ne pričamo.
Tog dana, u vlastiti sirotinjski dnevnik napisala sam: „Ah, da sam barem Njemica.“
Ne znam koliko dječje tuge se može iščitati iz jedne tako jednostavne rečenice, i koliku težinu ona nosi kod relativno malenog djeteta, ali u njoj se naprosto prelomio trenutak života u kojem spoznaš da za tebe postoji nešto drugo i nešto više, da ne može cijeli tvoj život biti samo malen život djeteta u socijalizmu.
A ponad svega, mislim da sam u tom trenutku shvatila koliko beznadan je moj položaj i koliko je dijete bespomoćno. Ta bespomoćnost, ovisnost o drugima, ubijala me ustvari više od svega. I tad sam čvrsto odlučila, kad odrastem, otići ću negdje gdje postoje boje, gdje život nije samo tmurna crvena i plava.
Ustvari sad kad gledam, bili smo siromašni. Bila su to vremena kad nitko nije imao ništa, pa je bilo lakše. Ali to ne umanjuje naše siromaštvo, kojeg su samo rijetki bili svjesni.
Nisu meni smetale,ni plave ni,zelene,ni crne boje,kao mladić takova mi razmišljanja nisu padala na pamet. Znao sam da se nemogu u tim godinama nu boriti protiv onog režima.Onda su bili šuškavac i najlonske košulje u modi,a da bi si ih mogao i sam priuštiti i koje što više. Osobno sam otišao u Njemačku još skorom dijete, prije točno,54 godine,upravo radi slabijih socijalnih obiteljskih razloga.Znao sam da ću i tamo morati puno raditi,da me nećeju čekati, ni podati gotovi pohani šnicli,sami od sebe u usta.Ali sam vjerovao, što se je kasnije i potvrdilo.Da će mi biti puno bolje,nego da sam ostao,u… Read more »
Kada bi smo pricali o stvarnim razlozima zasto smo otisli ,svatko po na osob, najsigurnija konstatacija gledano statisticki bila bi u vecini – zbog rata, ne zbog tamo nekog socijalizma, gastarbeiterske djece koja su nosila vedre boje, a mi neke tamne i sve isto iz Name…Ne znam cemu ova laz? Ja sama ne bih nikad zamijenila ono vrijeme djetinjstva i mladosti koje sam imala za bilo kakvu gastarbeitsku komociju i standard i ni za koji novac. To sto sam ili smo zadrzali u trajnom sjecanju je najveci kapital i izvor energije, kako emocionalne, duhovne tako i bilo koje druge. Otisli… Read more »