piše: Sanja Rotim
Bogataš Goran je živio u prekrasnom dvorcu okruženom velikim engleskim vrtom koji je bio uređen do sitnih detalja. Dvorac je bio pun antiknog namještaja i predmeta. Zidove su ukrašavale slike sa portretima njegovih predaka.
Velike prozore koji su imali pogled na vrt krasile su baršunaste zavjese. Tu i tamo bilo je mramornih kipova i cijeli dvorac je imao elegantan i možda malo ozbiljan izgled.
Goran je bio u poodmaklim godinama, nije bio oženjen niti imao djecu. Možda je to bio razlog što je bio mnogo privržen osoblju koje je radilo za njega dugi niz godina. Među njima je bila i Jasna, gospođa koja nije živjela u njegovu dvorcu nego bi se nakon završetka posla u kasnim poslijepodnevnim satima vratila kući svojoj obitelji.
Gospođi Jasni bilo je lijepo raditi za gospodina Gorana jer je bio vrlo korektna i iskrena osoba i uvijek se dobro odnosio prema svojim zaposlenicima. Jasna je bila zadužena za čišćenje dijela dvorca gdje je bila smještena knjižnica koja je zauzimala cijelu jednu prostoriju. Povremeno ju je morala poprašiti i dovesti u red.
Jednog dana dok je čistila knjižnicu dogodila se vrlo čudna stvar. Dio polica se blago pomakao i začuđena Jasna, gurajući ih još, otkrila je da su to zapravo bila skrivena vrata. Iza polica se nalazila tajna soba sa nekim namještajem i komodama.
“Što li je unutra?”, u čudu se zapitala. “Koliko godina radim ovdje i to nikada nisam primijetila”, razmišljala je. Nije mogla odoljeti iskušenju, ušla je u tajnu sobu i otvorila vrata jednog ormarića.
“Nebesa!” uzviknula je, vidjevši da je bio prepun nakita i dragulja. Počela je nestrpljivo otvarati i ostala vrata i ladice i opet vidjela dragulje i zlatnike. Bila je tu čak i jedna kruna ukrašena dragim kamenjem.
“Što mu ovo treba? Što će učiniti s ovim bogatstvom?”, pitala se Jasna imajući na umu da je gospodin Goran bio neženja i da nije imao djece. Osim toga, nije imao niti braću ni sestre.
“Tko bi naslijedio sav ovaj nakit?“, mislila je.
“Ako uzmem jedan prsten ili ogrlicu on to ne bi primijetio”, pomislila je i odmah pocrvenjela u licu. “Mogla bih ih prodati, zaraditi nešto. Mogla bih promijeniti namještaj u kući. Moj muž bi mogao promijeniti auto. Mogla bih pomoći sinu...”, mnoge su joj misli prolazile kroz glavu.
“Što bi se promijenilo ako bi on imao jednu ogrlicu manje?” pitala se.
Zaposleni u dvorcu su se često pitali tko bi naslijedio dvorac budući da gospodin Goran nije imao bliskih rođaka. Pretpostavljali su da bi sve ostavio u dobrotvorne svrhe jer je uvijek bio aktivan u tom polju.
Jednog dana Jasna je provela svoj plan u djelo. Iz ormara je nabrzinu uzela jedan prsten. Pričekala je nekoliko dana, a zatim otišla do zlatara s namjerom da ga proda. Dobila je veliku svotu novca i bila je vrlo zadovoljna. Izlazeći iz zlatarnice susrela je jednu djevojku koja je izgledala i bila odjevena kao vila iz bajke. Ali u usporedbi s drugim vilama koje su se uvijek smješkale ova je imala vrlo strog izraz lica. Ta djevojka je buljila u nju, a Jasna se osjećala malo posramljeno i udaljila se brzim korakom.
Budući da nitko u dvorcu nije primijetio njezinu krađu, Jasna je opet ukrala. Ovaj put je uzela ogrlicu i prodala je drugom zlataru. Nije željela pobuditi sumnju odlazeći uvijek kod istog. Ali na njezino iznenađenje ispred zlatarnice je opet srela onu vilu.
“Prati me”, pomislila je mrzovoljno. Ovaj put vila joj se obratila:
“Osjećaš li se sada bolje nakon toga što si učinila?”
Iznenađena Jasna joj je odgovorila:
“Na što mislite?”
“Sami ćete to shvatiti”, odgovorila je vila i otišla.
Jasni je bilo drago što je još jednom zaradila dodatni novac, ali nije mogla izbaciti iz misli onu vilu. Nije je mogla vidjeti kako krade u dvorcu!
“Što je imala na umu kad je izgovorila one riječi?”, pitala se zbunjeno.
Jasnin suprug je primijetio kako je u to vrijeme zarađivala više.
“Goran nam je povećao plaću“, objasnila je suprugu.
“On je stvarno dobar čovjek. Šteta što nema vlastitu obitelj”, rekao joj je suprug.
Jasna je nastavila sa svojim krađama. Tog dana je nasumično uzela iz ormarića jedan zlatnik i prodala ga. Ali na izlazu iz zlatarnice čekala ju je ponovno vila strogog izraza lica. Ovaj put Jasna je odlučila pitati je što želi od nje.
“Ja sam vila Savjesti”, rekla joj je.
“Savjesti…, ali u kom smislu?” počela joj je postavljati pitanja i primijetila kako su prolaznici gledali u nju.
“Drugi me ne mogu vidjeti, pojavljujem se samo onima kojima je potrebna savjest”, rekla joj je vila.
Jasna je pobjegla čuvši te riječi. Pitala se je li to bila samo njezina mašta i možda ta vila zapravo nije postojala. Sljedećih dana suprug je primijetio njezinu promjenu.
“Činiš mi se tako šutljiva u zadnje vrijeme.”
“Samo sam malo umorna”, lagala mu je.
Nije bila sigurna je li željela ponovno krasti. Ona vila ju je toliko plašila, pa se čak borila da zaspi noću. Ali s druge strane, novac joj je bio potreban. Tako je nastavila iako je znala da će svaki put na izlasku iz zlatarnice sresti vilu Savjesti.
Jednog dana u dvorcu se dogodila neobična stvar. Gospodin Goran je očajnički tražio nešto. Okupio je svoje osoblje i rekao kako je izgubio zlatnik koji mu je bio jako drag jer je bio kovan na dan njegova krštenja, a na poleđini su bili likovi njegovih roditelja.
“Htio sam ponijeti taj zlatnik sa sobom u grob. Stavio bih ga u džep odijela pored srca”, objasnio je nazočnima. “Jednostavno ne razumijem kako sam ga mogao izgubiti”, dodao je gotovo plačući.
Čuo se žamor ljudi. Nitko nije ništa znao o zlatniku. Čak je i Jasna sva crvena u licu odmahivala glavom, ali se iznenada ponovno pojavila ispred nje vila Savjesti. Jasna je osjećala kako drhti, ali na sreću ostali nisu ništa primijetili.
“Ne želim da mislite kako sumnjam u vas, ali ako slučajno pronađete taj zlatnik, bio bih najsretniji čovjek na svijetu”, rekao je bogataš na kraju govora.
Njegovi zaposlenici su počeli tražiti posvuda, ali nije bilo ni traga tom zlatniku. Jasna se nije ni sjećala u kojoj zlatarnici ga je prodala, ali bilo je i prekasno. Kako je mogla priznati tako užasnu stvar? Od tada je prestala krasti, ali nije mogala vratiti vrijeme unatrag.
“Zašto sam to učinila?”, prezirala je samu sebe.
Otkad je prestala krasti vila Savjesti joj se više nije ukazivala. Dani su prolazili i bogataš je postajao sve tužniji. Jednog dana se iznenadno razbolio i srušio na tlo. Odmah je pozvana hitna služba, ali nažalost više se nije imalo što uraditi. Zauvijek ih je napustio.
Sljedeći dani su bili vrlo tužni. Osim što je bilo u tuzi zbog smrti gospodina Gorana, dvorsko osoblje bilo je zabrinuto i za svoju budućnost jer su znali da bi svi ostali bez posla.
Nekoliko dana nakon pogreba osoblje je pozvao javni bilježnik na čitanje oporuke, što je kod svih pobudilo znatiželju. Nisu mogli zamisliti da bi oni mogli nešto naslijediti. Ali bogataš je bio osjećajna i brižna osoba prema svom osoblju i mislio je na njihovu budućnost.
Tako je javni bilježnik objasnio da je dvorac ostavljen dobrotvornim organizacijama čiji je gospodin Goran bio član i da bi se pretvorio u muzej u kojem bi neki njegovi zaposlenici ukoliko zainteresirani mogli nastaviti raditi. Sva ušteđevina bila bi podijeljena jednako među osobljem osim gospođe Jasne koja bi naslijedila sav nakit jer joj je bio jako drag.
“Što to dovraga znači?”, pitala se Jasna.
Nakon čitanja oporuke, sretni ljudi počeli su komentirati:
“Kakav dobar čovjek, mislio je na sve nas”, rekli su s očitim olakšanjem. Samo je Jasna ostala vrlo zamišljena.
“Također sam vam dužan reći da se možete odreći nasljedstva. Imate tjedan dana da razmislite o tome”, rekao je javni bilježnik i sa smiješkom dodao: “Ali mislim da to nije vaš slučaj.”
Napuštajući javnobilježnikov ured, Jasna se ponovno susrela s vilom Savjesti. Ovaj put vila nije ništa rekla, samo ju je pogledala. Jasna se okrenula i vratila u ured zatvorivši vrata za sobom. Nije htjela da je drugi čuju.
“Recite mi, što Vam nije jasno?“, upitao je javni bilježnik.
“Evo…, već sam razmislila. Odričem se svog dijela“, odlučno je rekla.
Iznenađeni javni bilježnik joj je rekao:
“U redu, gospođo, ne moram Vas pitati koji je razlog Vaše odluke”, ali očito se nadao da bi mu to ona rekla. Ali mu Jasna nije objasnila zašto je tako odlučila. Potpisala je papire i vratila se kući. Kasnije je saznala kako su bile postavljene sigurnosne kamere u tajnoj sobi.
Jasna nikada više nije susrela vilu Savjesti, ali se borila sa svojom savješću do kraja života.