Mirjana Barać
Kada se opet s jeseni rane,
S koferom starim, sjećanja vrate
Kao u dane najveće žetve,
Kestenja miris i dunje zlatne
.
Pa poput božićnog svijetla
Što uvijek iznova doziva kući,
Raspu se sjete po magli ovoj,
Ušuška boje haljini cvijetnoj,
I sanja, sanja o mladosti novoj.
A mjesec stari, srebri kraj puta
I ne skida svoga trošnog kaputa,
Pa zimu čeka, k’o ozebla rijeka
Kad u more života, slije sve kiše,
I ne da, ne da mladosti više
A onda onaj maleni žar,
Na sada većma zgarištu života,
Baš kao cvijetak na usnuloj njivi,
Iznikne željom,
Pa živi, živi.
I sniva, dok biva drag.
Protegne se mjesec mudrac stari,
ogrnut kaputom , namiguje, da skrije,
Nepovrat’ja trag.
