piše: Milan Rajšić
Bacanje kocke neće promijeniti slučajnost. Točno, ali isto tako je sigurno, da će slučajnost promijeniti cijeli život.
Bilo je to krajem proljeća ’23.. Bicikliranje po sjevernoj Francuskoj. Kanali, Mosel, Saone, Rhone, Rheine…
Ugodne biciklističke staze. Križanje puteva. Putokaz. Jedna mala plava tabla ukrašena žutim zvjezdicama, a iznad toga natpis: EU VELO 6.
Na dnu, nešto sitnije napisano: Atlantik-Crno more.
Ušao bih ja u novi projekt i izazov odmah, ali…
Prije pet, šest godina odlučio sam da premjerim opseg Europe, vozeći se uz obale mora i oceana, koji čine europske granice.
Projekt “Mare nostrum” započeo sam stidljivo i bez iskustva, sa skromnih 460 kilometara poljske obale.
Danas je iza mene, preko četrdeset tisuća prekrasnih i različitih obala Njemačke, Danske, Švedske, Finske, Estonije, Letonije, Litve, Nizozemske, Francuske, Italije, Slovenije, Istre…
Pokušati ću u naredne dvije godine zatvoriti krug i ostaviti unuku tisuće neponovljivih fotografija umjesto samo jedne kuće ili stana.
Puno prije “Mare nostrum” planirao sam kroz “Kvadraturu kruga 45 N”, obići svijet biciklom, a sve po 45. sjevernoj paraleli, na kojoj sam rođen i najviše vremena proživio. Planovi za putovanje su još prije dvadeset godina bili u ladicama i fasciklima, a izvedba nikakva.
Točnije, zamijenio sam transportno sredstvo, pa sam po Francuskoj, Italiji, Rumuniji, Kirgistanu, Uzbekistanu…, putovao ugodno i komforno u vlakovima, autobusima, avionom…
Francuska i njena nonšalancija su me na prvi pogled osvojile, pa sam se prije nekoga vremena odlučio obavezno, a najmanje jedanput godišnje, lutati u društvu svoga bicikla, po šarmantnoj, neponovljivoj zemlji Trikolora.
Projekt “Viva la France” je rođen i uspješno zaživio.
I sada, desi mi se slučajnost, da naletim na tu malu plavu metalnu tablu, pa kao teški ovisnik, počnem sliniti: “...a kada ću ja na taj put od preko 4000 kilometara, koji počinje u francuskom Bordoux, na obali Atlantika i završava u Tulcea, na rumunskom Crnom moru?!
Pa se onda mučim: joj, želio bih ja to, a kako ću, već imam tri i više drugih planova. Pa onda pomislim, to se mora, bilo kako bilo, a onda se ljutim sam na sebe, da sam toliko toga započeo a nisam i neću nikada završiti..
…i tako bez kraja i konca, da bi mi na kraju, na pamet pala dobra misao:
” …pogledaj svoga sina i uči se. Pa taj je u stanju čitati dvije-tri knjige usporedno, ponekad i na različitim jezicima…
…ništa mu nije teško, ništa mu ne smeta. Ako on tako može, možeš i ti.”
I tako, lijepo, u neko gluho doba noći ili dana, vrag će ga znati, izlazim ja iz vlaka u gradu na tri rijeke, u njemačkom Pasau, a preda mnom je Dunav i 2226 kilometara puta do njegovog ušća u Crnom moru. Preda mnom je put kroz Njemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku i Rumuniju.
Ovoga nesretnog i nespretnog ljeta odlučujem se samo na 900 kilometara puta i stići do Osijeka, a sljedećeg rujna, skupa s prijateljem iz djetinjstva, Ivom Pirojem, odpedalirati tamo i natrag, do obale Crnog mora.
Dogovoreno.