piše: Milan Rajšić
Vodi me siva pot, vodi me… Put zeleni u znaku Dunava, vodi me…
Skrećem u Kalocsu, prijestolnicu europske paprike. Danas je nemoguće zamisliti Kalocsu i Mađarsku bez paprike.
Nekadašnje barokno biskupsko sjedište, danas broji 18000 žitelja, kojima se život vrti oko takmičenja u kuhanju s paprikom, uz izbor kraljice paprike, paprika festival, živahni, veseli ples “csàrdàs” i plesne škole u znaku paprike…
Kolumbo je papriku iz Amerike, donio u Europu, kaže povijest, a mi iz Panonije ostajemo pri svome: papriku su nama donijeli Turci, kada su stigli 1526. do Mohacs.
Paprika u prahu, mljevena, tucana, ljuta ili slatka, ulje od i sa paprikom, med i paprika, nebrojeni vijenci paprike i češnjaka…
Par stotina hektara, tisuće radnika, desetci tisuća kupaca, 200.000 tona mljevenog crvenog zlata godišnje, peti proizvođac na svijetu…
U Kalocsa je i horizont crveno obojen.
A s druge strane, tamo gdje mi živimo na istoj zemlji, uz istu rijeku, pod istim suncem, hvalimo se da imamo par desetaka hektara zasijanih i zasađenih paprikom, desetak radnika, par tisuća kupaca, desetak tona proizvoda od paprike, da podmirujemo čak 64 posto potreba za paprikom, za naših nešto manje od 4 milijuna žitelja…
Nije paprika ni do koljena ludoj gljivi koju već tri desetljeća radije uzgajamo i konzumiramo.
Kompom prelazim u Mohacs. Dunav je širok i moćan. Kao povijest ovoga našega baranjskog prostora. Od Osijeka do Darde, a preko dravskih močvara, gradili su Turci prije 500 godina, drveni most, marširale su vojske, u Dardi bila kovačnica oružja, dobijalo se i gubilo bitke, a i rat.
Izgubivši bitku (prvu) kod Mohacsa, poraženi Mađari su morali potpisati i predaju, pa nakon toga posluženi, kako to prije pet stotina godina bilježi kroničar: “...gorkom, neukusnom, crnom juhom, koju smo teškom mukom popili i na taj se način, potpuno ponizili i predali…”
Ne vjerujte googlovima, algoritmima i co…, prva europska kavana otvorena je u šatoru Sulejmana Veličanstvenog, tek 12 kilometara daleko od moga rodnoga baranjskog mjesta, 29. kolovoza, godine gospodnje 1526.!!!!
Lijepo je danas, da kao Sulejman, mogu prijeći kuda ja to zaželim. Prema mojoj južnoj Baranji nekada se išlo preko graničnog prelaza Kneževo, pa sela Duboševica, Gajić, Topolje, Draž i dalje do Batine, Dunava, Crnog mora.
Ulaskom u Shengenski sporazum, sada se može i po nasipu, uz Dunav i Dunavce. Nažalost, put još nije ni obilježen, a ni vozna površina krune nasipa, nije baš za dužu voznju bicikle s težim prtljagom.
…
Valjušci našega djetinjstva
Krompir oprati, neoljušten naliti vodom, malo posoliti i kuhati dok ne omekša. Skuhan krompir ocijediti, oljuštiti i ispasirati dok je još topao.
U ispasirani krompir dodati jaja, ulje, malo soli i brašna toliko da se dobije tijesto srednje tvrdoće. Dobro umijesiti, da se sastojci sjedine.
Na radnoj površini posutoj brašnom formirati manje valjke prečnika oko dva santimetra, sijeći nožem na komade dužine oko tri centimetra i svaki malo razvaljati između dlanova.
Sipati u posudu dvije litre vode i malo soli. U ključalu vodu spuštati valjuške i kuhati dok ne isplivaju na površinu, a zatim ih vaditi rešetkastom zlicom.
Valjušci se mogu služiti sa kiselim vrhnjem, jogurtom, struganim sirom, šećerom…, a meni najdraži u paradajzovoj juhi.
A paprika? Gdje je tu paprika? Paprika se može umiješiti u valjuške, a može se i valjano zapapriti paradajzova juha.