“Bez ikakve sumnje Joso Špionjak je dobio pečat istinskog pjesnika, poete, koji stvara i koji kroz svoje pjesme govori svojim osjećajima ističući svoju ljubav prema obitelji, rodnom kraju, domovini…” (I dugogodišnji suradnik Hrvatskog glasa Berlin, op.u)
prilog: Perica Dujmenović za Posavski zavičaj/ Domaljevac-Šamac.com
Posavac i Grebničanin Joso Špionjak možda nije eksponiran u literarnim krugovima kako se to moglo očekivati na temelju njegovog stvaralačkog rada. Posebice kada se u obzir uzmu njegove pjesme koje Josu nedvojbeno svrstavaju u red onih pjesnika koje je iznjedrila Posavina, a čiji se stihovi odlikuju kakvoćom, istančanim osjećajem za ritam i nevjerojatnom rimom koja krasi svaku njegovu objavljenu pjesmu. Joso Špionjak kao istančani posavski pjesnik svakako zaslužuje da mu se odškrinu vrata šire čitateljske publike. A to će već biti dovoljno da se kroz vrata njegovog stvaralačkog opusa ljubiteljima poezije kao na dlanu isporuče prekrasni stihovi koji istinske znalce i poete ne mogu ostaviti ravnodušnima.
Sudbina je Josu Špionjaka, kao i brojne druge Posavce, odvela daleko od rodnog kraja. Joso živi i radi u dalekoj Njemačkoj. Tamo u slobodno vrijeme piše pjesme i kratke pripovijetke na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Javnost je do skora imala prigodu upoznati se sa dvije njegove zbirke poezije. Prva nosi naslov „Šaputanje jedne bosanske duše“, a druga je samo nadogradnja prve zbirke i nosi naslov „O čarima posavskim“.
Iz naslova ove dvije zbirke da se naslutiti da je Joso inspiraciju za svoje pjesme našao u svojoj Bosni i svojoj Posavini. Ljubav prema rodnom kraju, a posebice nostalgija koja se prožima kroz dobar dio njegovih naslova nepresušan su izvor nadahnuća s kojim se pjesme doslovno stvaraju. Onaj tko se okušao u pisanju pjesama zna jako dobro da je za iole kvalitetnu pjesmu potrebna jaka inspiracija. Pjesme osim toga što pričaju svoju priču moraju imati svoj ritam, svoj početak, rasplet i kraj. A sve to treba biti posloženo na način da se stihovi rimuju. Naravno, ne nužno. Ali zvučno ponavljanje koje naglašava međurednu stanku daje ritam stihu i pjesmu čini blagozvučnom, ritmičnom i prijatnom svakom uhu.
A Joso je umjetnik rime. Prosto je nevjerojatno s kojom lakoćom, ili se na prvu samo tako čini, slaže svoje stihove, a da se oni završavaju bogatom rimom.
Sve Josine pjesme gledamo li raspored stihova krasi tzv. unakrsna rima gdje se rimuju prvi i treći stih, te drugi i četvrti. A gledajući u slogove uviđamo kombinaciju jednosložnih, dvosložnih i trosložnih rima. S obzirom na vezanost stiha dominira nevezani stih u rasponu od osmerca do dvanaesterca.
U međuvremenu Joso Špionjak je objavio i treću zbirku poezije. Ta treća zbirka nosi naslov „U kasni sat“ što je i naslov jedne od pjesama sadržanih u knjizi. Knjiga sadrži 55 pomno odabranih pjesama raspoređenih u nekoliko cjelina, koje nisu posebno naznačene u knjizi, ali se tematski prepoznaju.
Raditi pjesme na zadanu temu posebna je otegotna okolnost, jer na početku ovog teksta je rečeno da pjesma dolazi kroz inspiraciju, a inspiracija nikada ne zna u kojem će pravcu nadahnuti stvaratelja, u konkretnom slučaju pjesnika, da stvori svoje djelo.
Sama ova činjenica govori o stvaralačkoj moći i predispoziciji autora da se znao suočavati s pjesničkim ljestvicama koje su znale biti podignuto visoko. Joso Špionjak ih je maestralno znao odraditi u stilu vrhunskih pjesnika i literarnih majstora koji očito znaju svoj zanat.
Tako u zbirci „U kasni sat“ imamo 12 pjesama od kojih je svaka posvećena jednom mjesecu u godini. Počinje s pjesmom „Siječanj“ i završava s pjesmom „Prosinac“. Većina pjesama posvećenih mjesecima u godina sadrži po 6 strofa.
Sljedeći primjer otkriva kako to Joso pjeva o proljeću, prva strofa iz pjesme koja nosi naslov „Svibanj“ ide ovako:
Dok sunce ljubi lišće mlado
I jutarnja rosa livade mije,
Dođe svibanj potpuno kradom-
Već sam ga čuo kako se smije.
Iako je ova pjesma posvećena mjesecu svibnju i kroz nju autor govori o svojoj ponajvećoj ljubavi, o svom rodnom kraju o svojim Grebnicama. Možda je pjesma nastala u negdje u Njemačkoj, ali mjesec svibanj i misli putuju u njegove Grebnice. Sjeća se rijeke Save, pa tako u trećoj strofi kaže:
Tamo, na desnoj obali njenoj,
Bijahu ljetne pješčane plaže.
A danas pognute vrbe stoje,
Pogledom tužnim nekoga traže.
Iz ovih stihova vidimo duboke osjećaje i čežnju za nekadašnjim vremenima kakve autor pamti o svom rodnom kraju.
Ili u pjesmi „Srpanj“ ponovo uočavamo stihove sa prizvukom nostalgije:
U srpnju zablista slika misaona,
Djetinjstva moga dražesni san.
Govori nježno o zvuku zvona,
Što pozdravljaju naš Ilindan.
Osim za sve mjesece u godini svoje mjesto u trećoj zbirci pjesama našla su i sva godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima.
I taman kada se pomisli da imamo buket pjesama u kojima je izostavljen rodni kraj „usred ljeta“ ponovno nailazimo na stihove koji potvrđuju autorovu naglašenu nostalgiju i njegovu ljubav prema svojim Grebnicama. Pa tako stihovi kažu:
Život me odveo u nepoznat svijet.
Uspomene čuvam na voljeno selo.
Umjesto svježine uzoranih njiva,
Duboke se brazde usjekle u čelo.
Kada autor kroz pjesmu želi ispričati emotivnu priču tada nije dovoljno 5 ili 6 strofa. Možda pomalo iz osobnog iskustva znam kako se pod naletom emocija pjesnička duša oslobodi lanaca i stihovi samo idu li idu. Premda pjesma koju izdvajam nije jedina prožeta empatijom ova pod naslovom „Starica iz Bosanske Posavine“ zauzima posebno mjesto u knjizi jer sadrži čak 38 strofa sa po 4 stiha. Pjesma je posvećena babi Jeli, ali se s bez dvojbi može reći da je posvećena i svakoj staroj majci Posavine, jer ih je većina dijelila istu ili sličnu sudbinu.
Ova ilustracija pjesme o babi Jeli uvod je u skupinu pjesma posvećenih svojoj obitelji. Obiteljske veze i pregršt ljubavi prema najmilijima neizostavni su u Josinom opusu. Očekivano unuci Leonardo i Raphael su na prvom mjestu. Tu je i supruga, ne reda radi, mogli bi se našaliti, nego s razlogom očito jer supruzi autor posvećuje pjesmu od 15 strofa između ostalih u jednoj kaže:
Čuj lavice hrabra, nesalomljive volje,
Sve dok takvih ima i sunce će sjati,
Za stopama tvojim neka cvjeta polje
I blagoslov božji nek’ te svugdje prati.
Osim obitelji kao vječita tema i inspiracija pjesniku ravne Posavine neizostavna je ljubav prema domovini. Tako nalazimo pjesme pod naslovom „U domovini“, „Posjet domovini“, ali i „Rodni kraj“ i slične. Sjećanja na domovinu nisu samo prožeta lijepim stvarima. Nemoguće je pisati pjesme a ne sjetiti se stradanja i patnji svog naroda. Tako su i nastale pjesme o poplavi rijeke Save i o padu Vukovara. Ali i pjesma u kojoj autor kaže da „Ljubav uvijek pobijedi“.
Da je posavska gruda Josina pjesnička preokupacija i njegovo vječito nadahnuće vidljivo je i iz naslovne pjesme po kojoj je cijeloj zbirci dao naslov „ U kasni sat“. Zadnja strofa te pjesme ide ovako:
Ponavlja se priča iz ljeta u ljeto,
Znam ponekad i sam ostati u čudu.
Zar toliko mogu biti zaljubljen kleto
I vraćat se uvijek na posavsku grudu.
Ne bi možda bilo korektno, a ni previše korisno, otkrivati više stihova. Ovih nekoliko strofa su sasvim dovoljne da se uđe u srž stvaralačkog opusa Jose Špionjaka. Naravno u ovom kratkom osvrtu nisu predstavljene sve njegove pjesme. Ima ih još podosta, sa različitom tematikom i različitim prikazima pjesničkog talenta.
Bez ikakve sumnje Joso Špionjak je dobio pečat istinskog pjesnika, poete koji stvara i koji kroz svoje pjesme govori svojim osjećajima ističući svoju ljubav prema obitelji, rodnom kraju, domovini…
Nema dvojbe da svi oni koji su iz ovog ili onog razloga napustili svoju rodnu grudu u dubini duše osjećaju isto ili slično. Zato Josino literarno stvaralaštvo uobličeno kroz lirsku pjesmu predstavlja sinonim svojevrsne duševne praznine koja tinja u svima onima koji su ostali bez neke od svojih ljubavi. Posebice je nostalgija ta koja izjeda dušu, a Josine pjesme dođu kao melem takvoj duši. Josine pjesme možda nisu pogodne za pjevanje. Njegove pjesme se čitaju, recitiraju i nakon toga se uzdiše. U svakom slučaju Josu treba svrstati u plejadu etabliranih posavskih pjesnika koji se s pravom mogu zvati pjesnicima, a kojima i te kako pristaje pridjev „posavski“.