Kitana Žižić
Nikada nisam bila koketa
Premda je mini suknja
Mnoge zavaravala i davala im krila.
Mislili su da s kratkom suknjom
Nudim putenost svoga tijela,
Ja sam samo voljela bezazlene igre,
Jer još je studen tijela u meni spavala
Kad sam pogledima davala i uzimala toplinu
S nepoznatim žarom u zamamnoj igri skrivača.
Odrasliji od mene nisu prepoznavali
Radi li se samo o nesvjesnoj koketeriji
Ili provali propupale putenosti?
Svojim sporijim sazrijevanjem
Kod nekih sam izazivala smutnju,
Ponekad ljutnju, često i bol,
A sebi uskraćivala ljubavi dar.
Kad bi se barem s mene odsklizale godine viška
Budući je jesen strgnula mladenački san s očiju,
Srkala bih danas neobuzdano
Strast tuđe i svoje puti.
Bila bih koketa.