piše: Milan Rajšić
Dunav i Mađa su kao ruka i rukavica. Ne može Dunav veselo ploviti prema svom ušću a da se tisuće i tisuće Mađara ne vozi u kanuima i kajacima, drvenim brodovima i čamcima, po najvećoj rijeci Europe.
Kad se tome dodaju stotine tisuća, ukusno, nenapadno izgrađenih skromnih ruralnih kućica za odmor, desetci skromnih, ali urbano osmišljenih sela u kojima postoji sve što čovjek treba i nema ni jedne srušene i zapuštene kuće.
Pa, dobre biciklističke staze i putevi, gostoljubivi Mađari, koji rado čekaju slučajnog namjernika, da s njim popiju čašicu “palinka” rakije, pa brojne rode na dimnjacima kuća, pa brodovi, teretni i putnički, koji lagano paraju mirnu dunavsku površinu…
…baš mi se i ne ide dalje…
Napuštam mađarsku i svoju rezervnu Baranju, pa pravac Hrvatska, a tamo me dočeka velika metalna tabla, na kojoj piše: “Dobrodošli u europsku Amazonu.”
Nakon desetak kilometara vožnje kroz sjevernu Baranju, s one strane Banske kose, malo sam se zabrinuo. Je li to šala, ili je to ironija, ili je to realnost? Ili pretenciozno hvalenje nečim čega nigdje uz rijeku Dunav nema.
Nigdje nikoga, nigdje trgovine, nema gostione, a o restoranu i ne sanjaj.
Tma i tušta neprebolna.
Moje prvo radno mjesto u životu, prostor između mađarske granice i Kneževih vinograda, a uz rijeku Dunav, danas je rijetko naseljen prostor, s nebrojenim srušenim ili napuštenim kućama, bez ijednoga čamca i čamčića, bez ikakvih ili rijetkih radnih mjesta, bez dječijeg placa, bez traktorskih prikolica prepunih ribom, a koja se prije svakoga svetca i drzavnog praznika dijeli svima, bas svima u selu.
Jeste, istina je da netko dobijao babusku i kucina, a netko smudja, ali je bilo za svakoga.
Sa Ivanom Kišom, danas najstarijem zivućim radnikom u Sumariji Zmajevac i njegovom Evom, pricamo o lijepim slikama, starim 40 i vise godina. Sa Ivom Budimirom, koji me je vozio stotinama puta u terenskom vozilu, po blatnim putevima podunavskih šuma, a često su nas morali izvlačiti iz mulja i traktori, priča ide uz pravu bosansku rakiju. Pravi Bosanac sa trajnim boravkom u Baranji i ljubavlju za Baranju.
Kata i Jozo Pejić me ugošćuju u svojoj kući, a ja im pomažem vaditi prekrasni krupni crveni krompir, pa neka se sutra hvale, kako je kod njih inžinjer Rajšić, bio u nadnici. Stari smo, pa se brzo umaramo od motike, saginjanja i granja kolica, ali ne i u razgovoru, pijenju, pričanju i smijehu.
Bratic Sreto i njegova Vukica, me dobro ugoste, pa još bolje napakiraju.
Blago čovjeku, dok ima bratića.
Prijatelj Tico me vodi posvuda, kao mačka mačiće.
Jedno poslijepodne i večer provodimo na Titovoj pumpi, na Dunavu, uz suho meso i kobasice s ponešto graha. Vino i rakija, ‘nako usput.
Do Orahovice se mučim protiv snažnog vjetra i kiše.
Najstariji živući prijatelj Željko, njegova ljubazna kćer Rada, mali trogodišnji unuk Rene, došao iz Engleske, koji se na mene lijepi kao čičak, a kao odrasli, sam se odšeće u guste i visoke kukuruze pa pomalo izgubi, stara kujica Hara, perzijska mačka Ricka, jos dvije druge mačke, pet kokoški (ostale odnijela lisica ili tvor, vrag će ga znati) koje nose zlatno žuta jaja, četiri ovce koje brste i sisaju sve zeleno sto im dođe pod zub, palačinke punjene s ovim i onim, pite s orasima i jabukama, slasne kruške vilijamovke, još nedozrele šljive dovoljno dobre za knedle, sjena starog oraha…
…to i takvo je bilo moje drustvo, u kolovozu godine ’23.
Bilo! Bilo i prošlo. Kao i sve drugo.
‘Ajmo dalje!
Do Slovenije je ostalo, samo, nešto više od 300 kilometara.
Punjena paprika na Milanov način
U velikoj obiteljskoj kuci, nas je prije cetiri desetljeca bilo, dolazilo i prolazilo mnogo. Netko ne jede meso, netko ne jede svinjetinu, drugi ovcetinu, treci piletinu.
Kako bi svi bili zadovoljni i siti, pravio sam punjene paprike, omiljeno jelo u cijeloj Baranji, Slavoniji, svijetu i okolici.
Specijalnost jela je bila, da u njemu nije bilo mesa, već mljevene sjemenke bundeve i/ili suncokreta, mljeveni orasi i/ili ljesnjaka, malo zobene kase…, a sve ostalo kao kod “prave” punjene paprike.
Dobar tek!