stihovi: Marija Lučić
foto: slika Stjepka Mamića
Dok sunce spušta svoje
zlaćane zrake k moru,
izgarajući od ljubavi
ono ga bojom boji.
.
Otkud mu tako lijepe boje
na ovom našem moru
koje prosipa i dijeli, kao
da smo u slavonskom polju?
Kad cijela se medena površina
od nebeskog meda zažuti,
u veličanstvenom pogledu
promatrač zašuti.
Tako se i ja zatekoh
u prizoru kad sunce
s morem se ljubi.
I kao svaka ljubav
koja ugodna je duši,
u zlaćanom moru
i moje srce zatitra.
I kao u klasju zrelog žita
moja se duša
nasiti do sita.