piše: Sanja Rotim
Gospodin Ivica je bio jedna vrlo ambiciozna osoba. Imao je na umu otpočeti neku novu djelatnost kojom bi se mogao dobro obogatiti ali nije bio siguran koji bi proizvod ili uslugu mogao lansirati.
Pitao je mnoge ekonomiste za savjet koji su ga uputili da prvo napravi detaljnu analizu tržišta kako bi shvatio koje su bile potrebe, preferencije i želje potencijalnih kupaca.
Gospodin Ivica je strpljivo uradio kako su ga posavjetovali i na kraju svojih dugih pretraga, anketa i prikupljanja informacija došao do saznanja da su ljudi trebali i željeli samo novac. Novac i ništa drugo.
Razmišljao je dugo kako bi mogao na najlakši način zadovoljiti toliku potrebu ljudi za novcem i konačno mu je pala na pamet jedna originalna ideja: otvorio bi vrtni centar koji bi prodavao samo biljke novca.
Kako je mislio tako je i uradio, počeo je prodavati raznorazne biljke, drveće, žbunje ili puzavice novca koje su imale banknote umjesto lišća. Neke veće biljke su imale već vidljive banknote na svojim granama, druge manje bi ih stavile rastući. Izbor je bio širok: biljka euro, dolar, švicarski franak, japanski jen i sve ostale moguće valute.
Radoznali ljudi su odmah potrčali do ovog vrtnog centra, mada su ispočetka svi bili mnogi skeptični.
“Nije to moguće, kako može rasti novac na granama?” pitali su se začuđeni.
Ali bila je činjenica da su svi dolazili i kupovali unatoč nevjerici.
“Ljudi, istina je, pa ovo je doista pravi novac”, na kraju su se ubijedili i svi bili entuzijastični. Tako su pohlepni ljudi posadili u svojim vrtovima ove biljke. Posao gospodina Ivice je išao tako dobro da je otvorio prodajna mjesta u cijelom svijetu.
“Marija, što ćemo sa ovim azalejama, hoćemo li ih iščupati? Istina je da su tako lijepe, ali od njih nema nikakve koristi, samo privlače pčele i leptire.”
“Dragana, hoćemo li ukloniti ove tulipane iako su predivni? Čemu nam služe?”
“Dubravko, jasmin tako lijepo miriše u lipnju da bih imala volju provesti u vrtu cijeli dan. Ali unatoč tomu mislim da bi ga trebali zamijeniti biljkama novca.”
Takvi i slični razgovori su se mogli čuti u svim kućama. Ljudi su uklanjali ruže, jasmine i magnolije i sadili ove užasne biljke novca. Nestale su ptice, leptirići i bubamare. Ali ono što je bilo važno, svi su se osjećali zadovoljno i sretno. Ispunila se njihova najveća želja. I gradonačelnik je naredio da se uklone stabla iz parkova i aleja grada i posade biljke novca na njihovu mjestu. Bili su uklonjeni i stoljetni platani, lipe i hrastovi.
Sretni ljudi su počeli razmišljati kako je bilo bespotrebno ići na posao. Zašto bi se mučili kad su imali dovoljno novca u svom vrtu. Tako je pekar prvi zatvorio svoj dućan koji je pripadao njegovoj obitelji kroz sedam generacija.
“Vlado, stvarno zatvaraš pekarnu?” pitali su ga začuđeni ljudi.
“Što bih radio dan i noć kad imam već sav novac koji mi je potreban?” objasnio je ljudima. Nakon njega je zatvorio svoj dućan i mesar, potom su zatvorene knjižare i kiosci. Nitko više nije imao volju ni potrebu raditi. Bilo je tako ugodno ujutro ležati do kasno u krevetu i ljenčariti. Zatvorile su se i ljekarne, supermarketi i sve ostale trgovine. Isto se desilo sa školama i dječjim vrtićima, jer su sve učiteljice otišle na bolovanje. Policajci, vatrogasci, pa čak i gradonačelnik, razboljeli su se od neke čudnovate bolesti. Svi su po cijeli dan samo ležali u krevetu. Djeca više nisu išla u školu. Nekome se desilo da nije uspio dobiti bolovanje jer su svi liječnici bili na bolovanju. Ništa više nije radilo. Nije ostala niti jedna trgovina otvorena i ljudi nisu imali gdje kupiti ni kruh. Ali kada su se potrošile kućne zalihe, situacija je postala doista nepodnošljiva. Jadni ljudi, nisu više imali ništa osim gomile novca.
Tako su se organizirali i izašli na ulicu prosvjedovati. Htjeli su vratiti život otprije. Otišli su ispred općine žaliti se gradonačelniku, ali ga nisu našli jer je još bio bolestan. Onda ga je netko iznenada prepoznao u toj gužvi. I on je bio među njima i prosvjedovao. Nije više ništa imalo smisla.
Prvi koji je uradio pametnu stvar je bio upravo pekar koji je ponovno otvorio svoj dućan.
“Hvala Bogu, Vlado, kad si otvorio dućan. Bar nećemo umrijeti od gladi”, rekli su mu zahvalni mještani.
Odmah se napravio kilometarski red pred pekarnom.
“Ne bojte se, bit će kruha za sve vas”, pekar je nastojao smiriti uznemirene građane. Ali kad su mu pružali novac da plate, on bi odmahivao rukom i odgovarao:
“Ne, zaboga, novac ne.”
Poslije njega su se otvorile i ostale trgovine, ali nijedan trgovac nije htio uzeti novac za svoju robu. Iznenada su ozdravile učiteljice kao i policajci, vatrogasci i gradonačelnik. Ali prava radost je bila kada su proradile cvjećarnice i vrtni centri koji su prodavali pravo cvijeće i biljke koje su mirisale na prirodu. Tako su ljudi umorni od novca počeli trgati te užasne biljke novca i počeli ponovno saditi tulipane, ruže, azaleje, hortenzije. I gospodinu Ivici je dodijao novac pa je promijenio radikalno asortiman u svom vrtnom centru. Počeo je prodavati prirodno cvijeće i biljke. Svi su se vratili na posao i na licima ljudi se povratio osmijeh.
Gradonačelnik je naredio da se iz parkova i ulica grada uklone užasne biljke novca i posadi ponovno drveće sa kojeg bi dopirao cvrkut ptica. Ali šteta već je bila učinjena. Ono uništeno stoljetno drveće ova generacija neće više nikada vidjeti.
Možda će tek buduće generacije imati tu sreću. I nadajmo se da će biti pametnije od ove i da će znati očuvati prirodu u njihovoj bjesomučnoj trci za novcem.