tekst: Ruža Zubac-Ištuk
U postelji od mulja proljeće je probudilo smeđu žabicu. Protegnula je krakate nožice ukočene od dugoga zimskog sna, protrljala krupne oči, pa zaplivala kroz šaš i trsku. Čim je isplivala na površinu, spazilo ju je blistavo zrcalo s neba i jako joj se obradovalo. Znalo je sunce da je to njezino prvo proljeće otkako je od punoglavca postala krasna žabica, zato je poslalo svoju sićušnu zraku da je ugrije i ohrabri na putu kroz nepoznate krajeve života.
–Tijelo ti je hladno – zabrinula se sitna sunčeva zraka čim ju je pomilovala. – Sjedni na lopočev list, malena moja, da te ugrijem, lakše ćeš disati izvan vode.
Vodozemka je zadovoljno hopnula na okruglasti listić, malo se napuhala, pa prepustila skladu vode i neba. Godio joj je blagi zagrljaj proljeća sve dok joj pogled nije počeo otimati i dah zaustavljati šaroliki život oko nje. Što ga je dulje promatrala, sve je silnije željela zaviriti u njegove tajne, postati važan dio toga čudnovatog, raskošnog svijeta. Nije znala da i velike zvijezde često trepere lažnim sjajem.
–Ali kako ću zablistati među zanosnim mnoštvom kada sam potomkinja obične, neugledne obitelji smeđih barskih žaba? – snebivala se od čuda žabica.
–Tvoja je obitelj poput većine poštenih, radišnih i skromnih obitelji, ne smiješ je se stidjeti – pokušavala ju je ohrabriti i urazumiti mala zraka.
–Zaboravila si da sam nasljedno nezgrapna, krakata, buljooka i pjegava, s velikim podbratkom umjesto vrata – zakreketala je gledajući svoj odraz u mirnoj vodi. – Zašto nisam cvijet lokvanja da i oko mene pleše bezbroj krilatih obožavatelja ili visoka, tanka trska što zanosno leluja na povjetarcu? Zašto!?
–Sjeti se, majka te je učila dok si bila glava i repić, da je svako Božje stvorenje lijepo sve dok u njegovu srcu vlada sklad skromnosti i mudrosti.
–Da si obična žaba, a ne jedna od lijepih kćeri Sunca odjevena u zlatnu čipkastu haljinu, znala bi zašto ne vjerujem tvojim riječima. A sada, molim te, idi jer me tvoja ljepota čini još ružnijom.
Zlatna je zraka malo poblijedjela, pa nestala u sjeni barskoga raslinja. Žabica je ostala sama među mnoštvom nepoznatoga, raznolikog svijeta. Prvi je put osjetila snagu i posljedice svoje odluke, ali nije imala kad o tome razmišljati jer je na susjedni lopoč sletjela ptičica prekrasna, sjajnog perja.
Čudila se vodozemka zašto ptica isteže tanki vratić i plašljivo proučava okolicu kada ima krila kojima se može vinuti sve do velikih nebeskih tajni.
–I ona je ljepša od mene – ljubomorno je uzdahnula – zato je moram otjerati iz svoje okoline.
No žabica nije učinila što je naumila jer je ptičica na svojim tankim nožicama odskakutala do posljednjeg lopoča. Činilo joj se da će s njega najlakše dohvatiti vodu i utažiti žeđ. Čim se uvjerila da listić na kojemu je stajala ne će potonuti pod njezinom težinom, kljunčićem je dodirnula vodu, a potom počela podizati glavu prema suncu da nebu zahvali na svakoj kapljici života. Sita i napojena, o perje je obrisala kljun i vinula se među vrhove trske. Barom je odjekivao cvrkut koji pruža utjehu žalosnima, vraća nadu nesretnima i ulijeva volju za životom bezvoljnima.
Žabici se učinilo da je cijela priroda utihnula i da sluša kliktaj radosti iz ptičjega glasa.
„Ja je ne želim slušati“, zakreketala je ljubomorna zavist u barskoj žabi. „Zato ću učiniti sve da postanem zanimljivija od nje.“
„Zaboravljaš da život nije san. Što ćeš učiniti ako ne uspiješ?“ podsjetio ju je tračak skromnosti jedva dišući ispod snažne nepromišljenosti.
–Ne razmišljaj, tako gubiš dragocjeno vrijeme. Život zna iznenaditi one koji ne vjeruju u sebe – mudrovao je promukli glas grgoljeći iz vode.
–Što mi želiš reći, draga neznanko? – poskočila je krupnooka, dajući taštini oduška.
–Želim ti reći da ćeš uspjeti. Ako mi dopustiš, ja ću ti u tome svesrdno pomoći. Za nekoliko trenutaka samu sebe nećeš prepoznati.
–Kaaakooo? Pa… ja… bih, ipak, samo maaalooo… nalikovala na žabe – rekla je iznenađeno, nespremna da se na brzinu odrekne svoga roda.
–Ne brini. Imat ćeš najmilozvučniji glas koji se ikada čuo u našoj bari, a stas tanak i gibak poput mojega. Mnogi će te zbog toga zavoljeti i na tome ti zavidjeti.
-Srećo moja! – zakreketala je smeđkasta žaba iz svega glasa, ne skrivajući oduševljenje kad je ugledala tanku, šarenu nit kako spretno vijuga kroz vodu između mladih lopoča da što prije stigne do cilja. A kada je šarena doviknula: „Žabice, gdje si?“, vodozemki se cijeli svijet pretvorio u čudan božanski sklad koji pleše s njom i samo za nju.
–Ovdje sam! – kreknula je zanosno.
–Pa ti i nisi tako ružna kako misliš, a ni glas ti nije neugodan – pokušala je gmazica odglumiti da je iznenađena prizorom ispred sebe.
–Znači li to da ću uz tvoju pomoć postati poznata glazbenica, imati haljine ljepše od haljina sunčevih kćeri, dijeliti autograme obožavateljima diljem bara, biti bogata i slavna?
Lakovjerno je nizala slike iz svoje budućnosti, čvrsto vjerujući da će pobjeći od stvarnoga života u onaj koji nudi utočište svakom hiru. Nije ni slutila da čezne za svijetom prepunim taštine i velike zaluđenosti.
Šarena je samo kimala glavom i palucala jezikom jer se bojala da će joj se usta otvoriti prije pravog trenutka. Znala je da ne smije uplašiti žabu koju je već vidjela na svome pladnju.
„Evo je, već gmiže pod lopočevim lišćem“, zadrhtala je sunčeva zraka znajući što se događa onima koji ne žele živjeti svojim životom, nego se utječu lažnim nadama i privremenim utjehama. Svim je srcem željela spasiti prijateljicu, ali nije znala kako. „Bože svemogući, podari samo zrnce svoje mudrosti umu zavedenih da spoznaju opasnost koja ih vreba“, zaplakala je vjerujući u Božje čudo.
***
U barskom gustišu odmarala se ptica širokih bijelih krila izmorena dugim letom. Činilo se zlatnoj sunčevoj zraci da na krupnoj bijeloj ptici ništa nije živo osim dugačka žutog kljuna koji je radoznalo provirivao iz šaša. Čekao je da vjetrić prošeće barom i uzbiba suhu trsku, pa da krene u potragu za onim što ptice njegove vrste ostavlja na životu.
–Puhni, vjetriću, puhni! Jače zašumorite suhe grančice – moljakao je žuti kljun pjevušeći.
I vjetar je zapuhao, suha trska zašumorila, lopoči zalelujali na vodi.
–Život je lijep! – obmanuto je kreketala vodozemka na vjetru veličajući dolazak šarene niti do njezinih prednjih nogu.
–I ja se radujem trenutku koji će ti život vratiti na početak i učiniti ga onakvim kakvim želiš – nerado su se dodvoravala gladna usta.
Njihov se razgovor miješao s bezbroj raznolikih glasova i širio prostorom u kojemu je bujao biljni i životinjski svijet. Iskusnom, žutom kljunu nije bilo teško razaznati što se događa u njegovoj blizini. Tiho je probudio dugačke, uspavane noge, malo podignuo krila iznad vode, pa krenuo obaviti zadatak koji je obavljao svaki dan.
„Život će biti lijep, drage moje, ako vam se uspijem približiti na kljunohvat, a da me ne zamijetite“, prošaptao je šuškavim glasom. Upozorio je duge noge da oprezno šljapkaju, jer je dno stajaćice muljevito i sklisko, pa se uputio onamo kamo su ga vodili sluh i oči. Stigao je u trenutku kada su mišići šarene niti naglo počeli popuštati, a usta se pretvarati u dubok ponor.
–Ti me želiš progutati! – bolno je zakreketala prevarena vodozemka svjesna velike prijevare.
– Što je žaba drugo mogla očekivati od zmije – zaklopotao je dugački kljun spreman da jednim otvaranjem proguta dva zalogaja.
–A da se ipak najprije osladim ovom manjom, a potom… – premišljao se halapljivo kljun.
–Ne! – vrisnula je sićušna sunčeva zraka i svu snagu svoje svjetlosti usmjerila prema očima velike ptice.
–Dobro, dobro… Danas će mi biti dosta i ova dugačka šarena nit – pomirbenim je tonom viknuo kljun ljepotici u haljini od zlatne čipke, a potom se zavukao među gusto isprepleteno korijenje starih lopoča gdje se bila pritajila uplašena zmija.
Kada je iznad bare proletjela velika bijela ptica noseći u kljunu dugačku šarenu nit, mlada je žaba bila duboko skrivena u mulju i drhteći ponavljala prvu lekciju naučenu iz knjige života: Sva ljepota postojanja nije pod svjetlima pozornice, niti su prijatelji svi koji nam se takvima čine. Hvala ti, sićušna sunčeva zrako, prijateljice moja. Više ti ne zavidim na haljini od zlatne čipke.
Priča je objavljena u Modroj lasti broj 9, Zagreb, 2007.