piše: Miljenka Koštro
Nerado idem glavnim ulicama iako su neke nazvane po književnim velikanima. Gužva je i bučne su od mnogobrojnih automobila.
Ljudi se žure zamišljenih lica i oborenih pogleda.
Pune su izloga i poslovnih prostora.
Sporedne su drugačije, životopisnije. U njima život diše.
Kroz otvorene prozore iz kuhinja izlaze mirisi raznih jela. Skoro da prepoznajem gdje se što kuha. U proljeće okućnice su pune cvijeća i ukrasnih grmova. Ponegdje se vide i procvjetale voćke.
S obje strane su kuće koje čuvaju obiteljske istine, djeca vrište, smiju se i igraju. Opazim poneku ženu na balkonu kako po štriku razvlači tek oprane, mirisne plahte. Osluhnem glasove, onda se oglasi crkveno zvono i odzvoni podne. Tiho izgovorim molitvu s osjećajem da me primiče bliže Bogu.
Zagolica me mašta, u meni zatreperi sjeta. Neke kuće su zatvorene. Njihova dvorišta ne krase lijepi cvjetovi, ne čuje se dječja graja. Upitam se gdje su.
Mora da su otišli u Njemačku ili Irsku. Zar su morali? Ah, šteta. Sigurna sam da za Božić dolaze. Dozove ih miris zavičaja. U meni poraste nedoumica i prati me sljedećih nekoliko koraka. Vjetrić mi rashladi lice. Koji korak dalje gledam neke druge slike. Zaskoče me nove misli.
U meni se budi dječja radoznalost. Sporednim ulicama hodam kao po mahovini. Dok vrijeme svoju pjesmu pjeva pogled hvata visinu, daljinu, leti u tajne vječnosti…
Kroz sporedne ulice život me oduvijek vodi.
Slatko se smješkam, uhu i oku godi.