Ova priča o tekstilnoj tvrtki DaniTex mi je zanimljiva jer zaista pokazuje volju jedne žene; Unatoč svim prirodnim katastrofama i nesretnim nizom okolnosti kada ostaneš bez svega, ne treba odustati nego slijediti svoje snove.
razgovor, tekst i foto: Daniel Pavlić
Moj nedavni posjet jednom poslovnom subjektu u Petrinju, ugodno me iznenadio činjenicom kako se upornost i volja uvijek isplati. Naime, angažiran sam da snimim promotivni video tvrtke DaniTex vlasnice Danijele Žugaj koja se sprema za poznati međunarodni sajam u Frankfurtu.
Osim vlasnice, u pogonu me dočekuje tridesetak nasmijanih žena koje rade u pogonu. Radoznalo pitam Danijelu:
Kako je sve to započelo?
– 1999. Završavam srednju školu smjer Odjevni tehničar i nakon tjedan dana sam zaposlena u Siscia, Zlatna igla,sa napunjenih 19 godina. – prepričava mi Danijela, te dodaje – Od tada počinje moj radni vijek bez dana prekida. Tamo provodim 10 ak godina i učim posao, radim sve od sirovog do skladišta gotove robe, interesira me sami proces proizvodnje što kasnije primjenjujem i u svom poslovanju.
Nakon toga otvaraš svoj obrt, zar ne?
– Udajem se, zasnivam obitelj, nakon drugog djeteta odlučim krenuti svojim putem te 2007. Upisujem dodatne tečajeve za vođenje trgovine, psihologiju za rad s ljudima, 2008. Otvaram svoj obrt Danitex , naziv od imena Danijela, i tekstil kao skraćenica , nastaje DaniTex. Podižem kredit i kupujem bale sa zavjesama,i tekstilom za kućanstvo. Radim sama, prema potrebama klijenata i jednokratno i dvokatno i kako god samo da je isplativo. Zapošljavam još jednu djelatnicu 2009. godine .
No, radi se o malenom prostoru?
– Da, tako je, ali uskoro selim iz jedne prometne ulice u centar grada, u veći poslovni prostor, proširujem asortiman na posteljinu, čak sam krenula i sa iznajmljivanjem vjenčanica.
Taman kada se posao s vjenčanicama ustabilio proživljavam provalu i uništavanje haljina do te mjere da više nisam imala što pokazati niti iznajmiti. Imala sam 50 haljina.
Nastavljam s zavjesama, pozamanterijom, počinjem raditi opremanja sala za svatove, šivati jastuke za terase kafića i restorana, prostor mi postaje premalen i odlučujem se iznajmiti prostor za proizvodnju te kupujem još nekoliko mašina. Dodatno zapošljavam još 3 osobe. Posao se proširuje i na stolnjake za restorane, opremanje hotela zavjesama, stolnjacima i velikim količinama posteljine.
Za koga si tada radila jer poznato je da tekstilne tvornice imaju probleme zbog jeftinog tekstila koji dolazi sa istoka?
– Radimo kao kooperanti za velike firme i pokrećemo proizvodnju radno zaštitne odjeće, prvo za medicinsko osoblje, zatim za razne firme, državne službenike….
2018. dolazi pandemija Covida, sve staje, mi ne stojimo šivamo samo maske, po cijele dane jer koliko god smo napravili nije bilo dovoljno, primam dodatne ljude i radimo i u dvije smjene.
Nakon Covida se desio i katastrofalan potres u Petrinji. Kako ste prošli sa štetom?
– Sve se urušilo, stradalo, nemamo poslovnih prostora, nemamo gdje raditi, snalazimo se na sve moguće načine. U garažu naguravam preko 20 mašina i preko 20 žena , nastavljamo s proizvodnjom, i krećemo s realizacijom kupnje zemljišta u Poduzetničkoj zoni Mošćenica te krećemo s izgradnjom hale za proizvodnju od 300m2. 21.11.2022. tjedan dana prije preseljenja iz garaže u novi prostor zapali se vanjska jedinica klime i izgori mi cijelo skladište s 13 strojeva , šteta preko 300.000,00€. 29.11.2022. ulazim u novu halu s strojevima koji su preživjeli požar i nastavljam dalje kao Feniks iz pepela.
I kako sa štetom?
– Ne razmišlja Danijela niti o šteti, niti o gubitcima, nego samo kako osigurati plaće svojim radnicama. Kako zadržati ljude, da ih sve te nedaće ne pokolebaju, ne dajem nikome naslutiti da patim, samo nabacim osmijeh na lice i našalim se na svoj račun. Moramo dalje….
Dolaze EU fondovi, dolaze novi strojevi, posao se širi jer radimo kvalitetno, u roku, radimo fer play.
Kakva je danas situacija s prostorom i koji su planovi za budućnost?
– Prostor od 300m2 je danas premalen. Nemamo skladišta, nemamo mjesta jer smo u međuvremenu kupili i DTF stroj za termo tisak pa smo proširili djelatnost te radimo i to , doradu na tekstil….
Nova hala od 500m2 je u nastajanju, voljela bih primiti poslovnog partnera koji bi mi pomogao financijski, gurnuo me još dalje jer neke stvari još ne smijem otkriti, ali za pravog klijenta ispričati ću svoju priču do kraja, jer postoji i dalje i još nije kraj…
Uskoro se približava i posjet Njemačkoj, pa kako vidiš suradnju na sajmu?
– Putovala sam kroz Njemačku, uskoro dolazim ponovno na sajam u Frankfurt, i sviđa mi se način rada koji sam tamo vidjela, te bih neke segmente voljela pretočiti i u Petrinju, samo sama ne mogu dalje, trebam pomoć, financijsku potporu, podršku i volju s dobrim kontaktima koji ovaj posao mogu podići još više.
Nakon ugodnog razgovora pozdravljam Danijelu zamolivši je da napravim još jednu skupnu fotografiju ovog zanimljivog kolektiva. Žene izlaze iz pogona van ispred nedavno izgrađene hale i zajedno s njihovom šeficom poziraju s osmijehom na licu.
Ova priča o tekstilnoj tvrtki DaniTex mi je zanimljiva jer zaista pokazuje volju jedne žene. Unatoč svim prirodnim katastrofama i nesretnim nizom okolnosti kada ostaneš bez svega, ne treba odustati nego slijediti svoje snove. Volja i snaga da se krene ispočetka je nešto što je urođeno u čovjeku, samo ga treba izvući iz nas. Raduje me da je Danijeli sve krenulo na bolje, a ne sumnjam ni da će njen posjet frankfurtskom sajmu pokrenuti neke nove ideje i suradnju s budućim poslovnim partnerima. Petrinjski feniks konačno se rađa iz pepela i širi svoja krila, baš onako kao sa povijesnog grba Grada Petrinje. Legenda je oživjela…
