RAZGOVOR S POVODOM/objavljeno 23.10.2021.
Marijana Dokoza, spisateljica koja uskoro u Berlinu promovira svoju novi roman naslova “Njegova žena”.
prilog: Hrvatski glas Berlin
foto: arhiva Marijane Dokoza
U organizaciji Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin, u prostorima Veleposlanstva Republike Hrvatske, 19. listopada će biti promoviran novi roman Marijane Dokoza naslova “Njegova žena”.
Roman “Njegova žena”, istinita priča “o ženi koja je prevarena, psihički i fizički zlostavljanja“, izašao je iz tiska 2021. godine u nakladi Despot infinitus d.0.o.
Marijana Dokoza rođena je 1978. godine u Zadru. Trenutačno živi u Mainzu, u Njemačkoj. Članica je Hrvatske kulturne zajednice Mainz i Njemačko-hrvatskog društva Mainz. Književnica je i novinarka koja je radila u brojnim hrvatskim medijima. Urednica je Fenix Magazina.
Autorica je dviju zbirki poezije (Sjene prošlosti (Šare), Dvorac tajni) i pet romana na hrvatskom jeziku (Izgubljeni u ljudskim mislima (pod prezimenom Šare) , Matica hrvatska; Naranyjin plač, Ljevak; Grijesi Večernji list i Tragovi, 24 sata), Njegova žena (Despot infinitus), te jednoga romana na njemačkom jeziku (Die Stimme, Dietrich Verlag). Naranyjin plač i Grijesi u Hrvatskoj su dosegli status bestsellera u kratkom roku, a Grijesi su u godini izlaska nominirani i za hrvatsku književnu nagradu Kiklop.
Kao književnica uvrštena je u antologiju 90 suvremenih pisaca zadarskoga književnoga kruga autora Marka Vasilja. Neke pjesme Marijane Dokoze su uglazbljene.
2017. godine je izabrana za dobitnicu nagrade Utjecajne hrvatske žene u kategoriji Vodstvo i inovacija koju dodjeljuje Mreža hrvatskih žena sa sjedištem u Torontu. Iste je godine uvrštena među 25 uspješnih žena migrantskog podrijetla koje žive u Mainzu.
S Marijanom Dokoza smo razgovarali o njenom radu, temama i likovima njenih romana kao i o posljednjem romanu “Njegova žena” koji uskoro promovira u Berlinu.
Hrvatski glas Berlin ( HGB) – Nakon dvije zbrke poezije svoj spisateljski dar ostvarila si kroz pet romana na hrvatskom i jednom na njemačkom jeziku. Kada i kako se rodila ta ljubav ka pisanju, ka poeziji i kada se prelila i na prozu?
Marijana Dokoza (MD) – Ponekad imam osjećaj kako sam se rodila s tom ljubavlju jer se zapravo ni ne sjećam života bez te ljubavi prema pisanju. Najprije je to bilo kroz dječju maštu. Sjećam se kako smo mi djeca morali na spavanje odmah nakon onog crtića koji se nekad prikazivao na HRT-u od 19. do 19. 15 sati, prije Dnevnika kojeg moj otac nikad nije propuštao. Dugo bih ležala u krevetu i smišljala priče, u mislima razvijala likove, davala im osobine, smišljala radnje. Uz te svoje likove koje sam oživljavala u svojoj glavi bih usnula. I tako svaku večer iznova. Poslije sam počela pisati pjesme koje razne tematike, a onda i poeziju. I to zahvaljujući jednom od cijenjenijih zadarskih pjesnika Miljenku Mandži. Miljenko Mandžo je preminuo 2003. godine. No, prije smrti je bio kroničar kulturnih događanja, vodio je kulturnu emisiju na Radio Zadru gdje je i mene ugostio. Imala sam samo 17 godina i sjećam se kako sam imala nevjerojatnu tremu. Poslije te emisije Miljenko Mandžo i ja smo se nalazili u jednom zadarskom kafiću gdje su dolazili u većini zadarski pjesnici, književnici i glumci, ja sam donosila svoje pjesme a on me je učio kako ih najbolje pisati, kako pretočiti osjećaje u poeziju. U tih nekoliko mjeseci postigao je da se klasični ljubavni pjesmuljci kakve piše jedna 17-godišnjakinja pretvore u pravu poeziju koju nije baš tako lako shvatiti. Svoju sam poeziju predstavljala u Atelieru Benini. Miljenko Mandžo, je uz Duška i Nevenku Benini spiritus movens tog prostora koji je godinama držao živom zadarsku kulturnu scenu. Moja prva zbirka poezije “Sjene prošlosti” izašla je samo nekoliko mjesecni od Mandžine smrti. Uvijek mi je bilo žao što je nije uspio dočekati jer joj se uz mene najviše radovao. Ona je predstavljala sve što me dotad naučio. Nakon te zbirke krenula sam s prozom, a paralelno s tim i novinarstvom pa sam spojila te tri ljubavi prema poeziji, prozi i novinarstvu koje njegujem do danas.
(HGB) – Kako i koliko radiš na knjizi? Kako biraš teme i likove?
(MD) – Mislim da teme odabiru mene, ne ja njih. Bilo da je riječ o romanu koji nije temeljen na stvarnim događajima, ili romanu koji sam pisala na temelju stvarnih događaja u nečijem životu. Kod mene je to nekako oduvijek bilo upravo tako. Kao da je bilo suđeno da baš pišem o temi romana o kojoj pišem. Nikad nisam razmišljala o temi, jednostavno mi je u nekom trenutku sama došla na um i ja bih samo počela pisati. Kao i kod poezije. Najednom vas preplavi taj osjećaj i vi krenete pisati. Što se tiče mojih romana koji su temeljeni na stvarnim događajima je isto tako. Referirat ću se samo na “Njegovu ženu” i reći kako je glavni lik, odnosno “njegova žena” doslovno jednog dana pobjegao od “njega” i ušla meni u stan. Naime, mi smo bile poznanice i susjede. Nismo puno znale jedna o drugoj, tek smo se pozdravljale na ulici. Taj dan njezin suprug s kojim već tad nije živjela je došao iz druge države, a ona je bila sama u stanu. Kad je vidjela da on neće odustati da uđe u stan, pobjegla je i došla k meni. Najprije je rekla kako je došla na kavu da se bolje upoznamo no kako je vrijeme odmicalo rekla mi je što joj se događa i počela plakati. Kasnije se još puno toga dogodilo, otkrivena je cijela istina o čovjeku koji je uništio nekoliko života, obitelji, stavio veliki križ na leđa i vlastitoj djeci. Gotovo niti jedna opisana situacija u tom romanu, kao ni u romanu “Grijesi” nije izmišljena, samo su likovi u romanu drugačije imenovani. Svaki lik ima svoju osobnost a prema opisu glavnog lika “njegove žene” sam ih pokušala što autentičnije opisati. Ako knjigu pišem prema istinitim događajima, likove uvodim i povezujem onako kako ih je sam život povezao. Nastojim ih opisati onakve kakvi oni jesu. U romanu Njegova žena mi je to pošlo možda i bolje jer poznajem i nju i njega. Njegova doduše površno, ali dovoljno je čovjeka vidjeti i s njim razgovarati nekoliko puta pa da to pomogne u opisu njegovog lika. Ni događaji u romanima koje sam pisala kao fikciju nisu posve izmišljeni. U njima ima itekako stvarnog života jer u svaki svoj roman utkam neku situaciju iz svog života ili života mojih prijatelja, poznanika baš kao što likovima dam neku osobnost nekog koga poznajem. Svi mi u životu poznajemo i dobre i loše ljude, kako one s dobrim i kvalitetnim osobinama tako i prevrtljive, ali i one, usudila bih se reći i pomalo zle. Dok stvaram neki lik, ponekad imam ispred sebe imam stvarnu osobu koja mi posluži da što autentičnije udahnem život liku u romanu. Na pitanje koliko radim na jednoj knjizi, rekla bih da je knjigu najlakše napisati a potom je izdati. Kad počnem pisati, u prosjeku mi treba oko godinu dana da je dovršim. Kad počnem pisati roman, uronim u taj svijet, sve te likove koje stvaram, situacije koje se događaju, i meni se čini kao da roman ne pišem nego ga živim. Dok ga pišem kao da uđem u taj svijet i niti jedan drugi svijet ne postoji. I tako sve dok, npr. tog dana ne prestanem pisati. Počnem pisati i pišem dok osjećam taj svijet. To je neobično. Kao kad se ujutro probudite i proživljavate tog dana sve što proživljavate i navečer u nekom trenutku morate usnuti, dan je završio. Tako je i meni dok pišem, a vjerujem i kod drugih autora.
(HGB) – Posljednja knjiga “Njegova žena”, ta istinita priča koja uskoro stiže u Berlin donosi “veliku temu”, zlostavljanje žene, nasilje u obitelji, ratu, ratne zločine, duhovne i moralne nedoumice… Naranyjin plač, Grijesi, Tragovi, kao da sve više i više stranice tvojih knjiga zauzimaju žene, dotaknute, ozlijeđene, povrijeđene žene, kao autorica progovaraš za njih ili one kroz tebe. Kakve tragove to ostavlja na tebe kao autoricu? Kako se nosiš s temom, problemima, stvarnim likovima?
(MD) – Nemoguće je da nečija teška i bolna sudbina ne utječe na vas kao autora i kao ženu. Tim više što ponekad imate osjećaj kako tu sudbinu i sami proživljavate dok slušate ženu koja vam je otkriva i dok pišete o istini koju vam je otkrila. Toj ženi nije nimalo lako otkrivati bol koje često niti njezini najbliži nisu svjesni, a kad ste vi kao autor svjesni toga onda imate jako veliku odgovornost pišući knjigu o toj boli, odnosno sudbini. I to nije nimalo lako. Ponekad bih pomislila što da se ono što mi je otkrila dogodilo mojoj djeci. I sama ta pomisao u vama izazove težak i bolan osjećaj. Onda možete zamisliti kako je tek toj ženi kojoj se taj užas dogodio. Ponekad mi je ta njihova sudbina toliko teška da se znam jednostavno rasplakati dok opisujem neku scenu. Koliko god je to teško, drago mi je da je tako jer onda znam da sam unijela dovoljno osjećaja da će ih i čitatelj prepoznati. Potvrda toga mi je kad mi netko tko je pročitao knjigu kaže kako je plakao. Tad znam da sam uspjela.
U mojim romanima većinu stranica zauzimaju žene iz dva razloga; prvi je jer mi baš žene često priđu sa svojim teškim sudbinama, ponekad žele samo razgovor, ponekad ni same ne znaju žele li da to izađe u romanu ili novinama, ali imaju potrebu to nekome otkriti. Nikad nisam, niti pišući za novine, a ni u romanima, zloupotrijebila nečiju želju i bilo čime dala naslutiti o kome se radi ako taj netko to nije želio. Ako netko ne želi otkriti svoj identitet a želi ispričati priču, ja ću to poštovati, i kao novinarka i kao spisateljica. Nedavno nam je na redakcijski mail svoju priču poslala jedna mlada Hrvatica koja živi u Njemačkoj a koja je imala potrebu ispričati svoj problem. Zaljubila se u mladića druge vjere, nacionalnosti, oni se vole, ali njegovi im izazivaju probleme. Toliko je iskreno prepričala svoju situaciju, svjesna svega što joj se može dogoditi, ali svjesna i svoje ljubavi za koju se odlučila boriti. Na kraju je napomenula kako ne bi htjela da njezinu priču objavimo pod punim imenom i prezimenom, ne moramo je nužno objaviti, ali ju je imala potrebu napisati i nekome poslati jer joj je teško. Naravno, objavili smo je bez navođenja identiteta. Njezina priča bi mogla biti predložak za roman iako bi netko mogao reći što nije pazila u koga se zaljubljuje. Na ljubav ne možete utjecati a iz ljubavi sve proizlazi. Baš kao što se “njegova žena” zaljubila u monstruma. Možete utjecati na djela, ali osjećaji i djela mogu biti toliko različiti. Zato sam napisala roman “Tragovi” koji govori o zabranjenoj ljubavi muškarca i žene koje će osuditi svi osim onih koji su svjesni kako na ljubav ne možete utjecati. Ona se dogodi ili ne dogodi. U “Tragovima” sam prikazala sve ono što sa sobom donosi jedna takva ljubav, od preispitivanja, krivnje, duhovnih i moralnih dvojbi, strasti, istinskih osjećaja do ljubomore, boli, grijeha, osude. Nastojala sam u toj situaciji jednako prikazati i muškarca i ženu, jer niti muškarac ne ulazi u nešto što će trajati ako nema osjećaja. Ne možete zanemariti njegove osjećaje i reći “muškarci su takvi” jer nisu, pogotovo ako ta zabranjena ljubav traje. Mi smo svi skloni sviju lako osuđivati. Ne kažem da treba opravdavati, ali treba pokušati shvatiti zašto je to tako jer nikad ne znate hoće li se i vama dogoditi nešto slično. Glavna junakinja “Njegove žene” nikad nije prestala voljeti muškarca koji je uništio tolike živote, ali ne opravdava ga. Na sudu je svjedočila protiv njega, ali nikad ga nije prestala voljeti. Netko će reći, kako može! Mislim da na to nema odgovor niti ona sama, ali eto, to je tako.
(HGB) – Gdje je do sad predstavljena Njegova žena” i kakvi su doživljaji, dojmovi s promocija? I općenito, kakve su dosadašnje reakcije na knjigu?
(MD) – “Njegova žena” je dosad predstavljena u Neu Isenburgu, Stuttgartu gdje je prilog o romanu napravio i HRT. Prije nekoliko dana imala sam zanimljivo predstavljanje koju je organizirala grupa “Camino-wandern”. Riječ je o grupi od tridesetak ljudi iz Rajnsko-majnske regije koju predvodi Jakov Šteko i koja se svakog vikenda okuplja kako bi hodajući istraživali prekrasne krajeve s tog područja. Pozvali su me na jednu njihovu nedjeljnu turneju a predstavljanje je održano u franjevačkom svetištu Blažene Djevice Marije od milosti – Gospe žalosne u Marienthalu nedaleko od Frankfurta. Bilo je doista posebno. Sat vremena razgovora o knjizi, nastajanju knjige, sudbinama, glavnom liku… Nadam se, ako to epidemiološke mjere dopuste, uskoro predstaviti knjigu i u drugim gradovima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji ali i u Rimu gdje idem na poziv Udruge Hrvatsko-talijanski Mozaik Rim.
(HGB) – Što očekuješ od promocije u Berlinu?
(MD) – Pa, ne znam. Ne volim očekivati, jer kad čovjek ne očekuje ništa, dobije puno više nego se usudio nadati. Makar je tako u mom slučaju. Vjerujem da će biti zanimljivo jer ipak će se promocija održati u prostorijama hrvatskog Veleposlanstva i u organizaciji Hrvatske kulturno-umjetničke i športske zajednice e. V. iz Berlin. No, potrudit ću se da publici što bolje predstavim “njegovu ženu” i njezinu sudbinu, naravno ne otkrivajući baš sve kako bi im bilo zanimljivije čitati roman.
(HGB) – Na čemu novom radiš ili planiraš raditi?
(MD) – Zajedno s pjesnikom J.H.Macadom pripremam zbirku poezije “Prijestupnici”. Zbirka će izaći najkasnije do proljeća iduće godine. Riječ je o suautorskom projektu. Macado je napisao svoj pjesnički odgovor na 60 mojih pjesama. Bit će to nešto što dosad, koliko je meni poznato, nikad nitko u Hrvatskoj nije napravio. Imamo još neka iznenađenja vezana uz “Prijestupnike” ali o tome ćemo više kad zbirka izađe. Izuzetno mi je drago da sam u taj projekt ušla s Macadom jer njegova poezija je poput poezije kakva je nekad bila i kojom se puno toga govorilo i opisivalo. Poezija je susret sa samim sobom a ja kad čitam Macadovu poeziju imam osjećaj kao da se susrećem s vremenom u kojem su stvarali Edgar Allan Poe, Charles Bukowski, Reiner Maria Rilke, Charles Pierre Baudelaire, Pablo Neruda…S vremenom kad su ljudi razgovarali i razmjenjivali misli a poezija bila utočište. Francuski pjesnik Jacques Prévert je napisao kako je “poezija ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi”. I bio je u pravu. Rekla bih kako je poezija stvarnija od onog što vidite jer očima vidite ono što želite i što vam se ponudi, a poezija nudi stvaran uvid u nečiji život.