piše: Martina Budimir
„Život je more…“ Ovo je pjesma za sva moja najintenzivnija raspoloženja, za tugu kada mi obuzme cijelo biće, ali i za prkos kada treba zamahnuti krilima i dići se, poletjeti iz pepela. Unatoč svome uvjerenju koje ponavljam kao mantru da sam ja najsretnija osoba na svijetu, a vjerujte mi, jesam, slaba sam, osjećam umor i ponekad tonem.
I kad god tonem, nekako isplivam na površinu, pa makar na guzicu. I idemo dalje i „plovidba traje k’o pre“ jer „ja se ne bojim velike vode“.
Još uvijek imam onu sposobnost čuđenja svijetu koji gledam (možda previše) djetinjim očima. Još uvijek imam volju osvajati svijet, ganjati i ostvarivati svoje i pomoći ostvarivati tuđe snove. Imam volju, imam želju, ali energije ponestaje. Osjećam umor, godine čine svoje. Nije to zamor materijala kao što se mnogima događa, nego baš umor. Nedostaje mi snage i, prije svega, nedostaje mi vremena u životu za ostvariti sve ono što želim, sve ono za što vjerujem da još ima smisla.
A život ne funkcionira tako. Život je fino tkanje činjenja i pauza. Naći pravu mjeru i ravnotežu, manje ili više pravilnu amplitudu, vještina je koju pokušavam savladati cijeli život i vjerojatno će mi do posljednjeg trena ostati nedostižna, enigma koju je nemoguće riješiti. Kako se natjerati stisnuti tu i tamo pauzu, a ne osjećati pritom grižnju savjesti zbog nečinjenja? A toliko se toga još može i treba!
Bilo bi jednostavnije kada bismo mogli samo otresti prašinu i krenuti dalje, ali prašina je više nalik blatu, lijepi se za nas, otežava nam kretanje, sputava nas, koči… Puno se ružnih stvari dogodilo posljednjih dana. Tragedije na koje ni najhladniji ne mogu ostati imuni, a ja sam osoba koja će se prije rasplakati nego razbiti stvari. Prije ću se slomiti nego lomiti. As simple as that.
Da je bar život tako jednostavan! Da bar, ali nije. I zato, u neko doba noći nakon gotovo godinu dana, pišem, ne znajući ni sama zašto. Da uvjerim sebe, da ipak stisnem tu željenu, a omraženu pauzu, predahnem i napunim baterije? Ili da, ne rekavši ništa, kažem što me zapravo tišti?
„Život je more…“ Neki su posljednjih dana izgubili bitku s brodolomom zvanim život. Zapravo, možda im samo želim odati počast, reći da su bili i ostali važni, vrijedni i da cijeli život želim osjetiti da su još tu i da ih ne želim otresti kao onu prašinu, da ne želim krenuti dalje bez da ih se sjećam i bez da ih i ja bar tako čuvam živima. Bar toliko zaslužuju…
slika: Nada Vučičić