ZAUSTAVITE ZEMLJU, SILAZIM

piše: Martina Budimir
Dugo nisam imala inspiraciju ili povoda za pisanje.

Ustvari, lažem! Povoda je bilo i previše, ali nekako se suzdržavam od pisanja neposredno nakon nečega što me potrese.

Povodim se onom: Jutro je pametnije od večeri! A onda dođe neko novo jutro, a da večer nije niti stigla.

Uglavnom, dogodilo se oho-ho …toga u posljednje vrijeme.

Događaj za događajem izmjenjuju se tolikom brzinom da ponekad imam osjećaj da sam stvar koje se netko pod hitno želi riješiti bacajući je munjevitom brzinom sljedećem zbunjenom hvataču. Tu i tamo me ponetko ispusti, tresnem glavom o pod, pokušavam se osvijestiti, ali već sam bačena dalje.

Ne nalazim pametnijih riječi za opisati taj osjećaj, a ne želim krasti od Kafke.

Kada uspijem uhvatiti malo vremena za sagledati situaciju, uočavam jednu poveznicu, možda alarm, upozorenje, dobronamjerni savjet.

Uglavnom, svakoga dana od nekog čujem jednu te istu vijest: Otišli su u Njemačku. Vraćaju se u Austriju.

Masa ljudi svakoga tjedna odlazi, ponovno ili prvi put, uglavnom u zemlje njemačkog govornog područja. Masovno se prevode svjedodžbe, očevi odlaze za poslom i pripremaju sve za preseljenje cijele obitelji, poneki ostavljaju stalni posao čak i u državnom ili javnom sektoru za koje većina Hrvata misli da su meka blagostanja.

Učionice su ionako već odavno poluprazne, a već sada znam koje i kada će postati još siromašnije za neko dijete koje je jednoga dana možda moglo pridonijeti boljem životu u Hrvatskoj.

Jer, ne zavaravam se, teško da će se ove nove generacije Gastarbeitera vratiti. To je neka druga generacija, drugačije odgojena, s drugačijim ciljevima. Nisu poput prijašnjih generacija Gastarbeitera pod svaku cijenu vezani za domovinu, prije bi se reklo da su postali građanima svijeta.

I sve to šutke promatramo, ne reagiramo, puštamo da se dogodi. Čak nam je i drago zbog njih …bit će im bolje. Sve češće čujem i rečenicu: „Što vi čekate, bježite odavde!“

Ljudi koji su me još nedavno uvjeravali kako je u Njemačkoj danas teže živjeti nego u Hrvatskoj sada niječu da su govorili isto i pakiraju kofere, odlaze.

Velikim se dijelom radi o ljudima koji su svoj kruh vani već zarađivali, silom prilika, ne svojim izborom. Rat je učinio svoje i porazbacao ih svugdje po svijetu. Vrativši se kući ili barem blizu kuće, počeli su graditi neki svoj život blizu srca, blizu korijena.

Sve do prevrata, zamračenja …

Ne znam kako bih drukčije nazvala totalni preokret koji se dogodio prije nekoliko godina, totalno prebacivanje na pesimistički mod.

Više se gotovo nitko od onih koji su dali svoju mladost i zdravlje za slobodu ne pita: „Za što smo se borili?!“ Nitko, svi smo se prepustili, svi tražimo izlaz negdje drugdje jer tu ga više ne vidimo.

Kakva je to zemlja u kojoj se njeni stanovnici vesele činjenici ulaska u EU samo iz razloga što će moći otići u neku drugu zemlju?

Kakva je to zemlja u kojoj se ne nalazi gotovo niti jedno opravdanje za ostanak, a tisuću za odlazak?

Kakva je to zemlja u kojoj se zatvaraju male seoske škole umjesto da se svim silama bori za ostanak ljudi na selu?

Kakva je to zemlja u kojoj se znanje, školovanje, rad i sposobnosti ne cijene i u kojoj se od istih ne može preživjeti?

Pitam se kakva sam ja to građanka ove zemlje kada kao i tisuće drugih mirno promatram nešto što je u suvremenoj povijesti uspio samo rat, kada tiho promatram odlazak mojih sugrađana, kada hrabrošću smatram dići sidro i otići (pri čemu nikoga ne optužujem), a ne ostati i pokušati nešto promijeniti?

Zemlja je to u kojoj je općeprihvaćen stav da se ništa poduzeti niti ne da. Uzalud vam trud, svirači! Samo vi trubite, nemate ni blizu kapacitet pluća koji bi mogao preusmjeriti vjetar u nekom drugom smjeru, onom od a ne prema ponoru.

Zemlja je to u kojoj sve okolo vrišti: Bježite dok nije kasno, ovo je možda posljednji vlak, Noina arka pred veliki potop!

Zemlja je to u kojoj se rješenje potopa, onog stvarnog, vidi u raseljavanju naroda jer je broj stanovnika na poplavljenim prostorima premalen da bi se radilo na prevenciji poplava.

I na takve izjave više nitko ne reagira!

Zemlja je to u kojoj više ne vrijedi niti parola „Mala zemlja za veliki odmor“ jer ne možete uvjeriti nekoga u nešto u što ni sami ne vjerujete.

Zemlja je to u kojoj i sama svome djetetu govorim da i dalje uči strane jezike jer će mu trebati, misleći, a ne izgovarajući pri tome, da u ovoj zemlji budućnosti nema.

Je li vrijeme da i ja povičem: Zaustavite zemlju, silazim! Nadam se da nije.

Samoj se sebi činim poput samoubojice koji jedva čeka da ga netko zaustavi, povuče natrag, vrati i pokaže da mu nešto ozbiljno nije u redu s vidom, da se samo vara.

Pomognite, uvjerite nas da postoji život i u Hrvatskoj, ne dajte da nam se ugase sve nade.

Ili nas barem ošamarite dovoljno jako da se osvijestimo i nešto poduzmemo!