piše: Milan Rajšić
Jučer se u Đurđevcu u Podravini, peklo i kuhalo, tako da je mirisalo sve do Triera. Najviše me privukla makovnjača pita.
Poziv na današnji ručak uputila mi je prijateljica Nedeljka i njezin suprug Vlado.
Nažalost, morat ću konstatirati, da ja tamo nisam bio, nisam vino pio i makovnjaču jeo, nisu mi brkovi mokri… Nedeljka i njezino društvo, slave danas Dan Roma. Nedeljka je već dva desetljeća udomiteljica. Udomiteljica malim Romkinjama, koje rastu, pa se udaju i odu u bijeli šsvijet. A između toga, bježe od kuće, pomalo lažu, uče i završavaju škole, zaljubljuju se svakog tjedna iznova, vole i poštuju Nedeljku i Vladu, gledaju turske sapunice, vesele se kada naiđem u goste i mi “porazgovaramo” par sekundi na turskom, koji znam toliko da me ne bi mogli prodati, a da ja ne znam za koliko.
Moje prve godine života bile su u znaku Cigana (ovo je moj izražaj, tako sam živio pedeset godina, i nikad se ni jedan Cigan s kojim sam se družio, nije naljutio) koji su bili prava egzotika. Nailazili bi s vremena na vrijeme i “Krpam lonce, kišobrane popravljam!“. U vrbovim kladama bi kopali korita koja su služila za šurenje svinja. Jedanput-dvaput godišnje došao bi brkati Cigo s još crnjim šeširom, pa nam pravio kino, teatar, cirkus… sa svojim medvjedom na lancu. “Hajde medo pokaži kako se valja pijanac! Hajde medo pokaži kako se mlada cura šminka!” Medo bi se valjao, plesao, šminkao, a Ciganke skupljale jaja kao plativo sredstvo kasnih pedesetih, prošlog stoljeća.
Najčešće u augustu, a o svetom Iliji, kada je bilo i najsušnije, prolazile bi kroz selo od kuće do kuće Dodole. Ciganka zamaskirana granama vrbe plesala bi i pjevala: “Oj dodo, dodole, daj nam kiše dodole…” Seljaci bi, nadajući se kiši, polijevali Dodole kantama vode i jasna stvar, plaćali uslugu prizivanja kiše, jajima i drugim naturalijama.
Kasnije, u osnovnoj školi, naši Cigani koji su se najčešće prezivali Petrovići ili Đurđevići, bili su ravnopravni dio razreda, nažalost uvijek malo povučeni i stidljivi. Igrali smo se zajedno, jeli i pili.
Pa, onda dugo godina nisam imao nikakve kontakte s njima. Nije ih bilo ni u srednjoj školi, a ni za vrijeme studija.
Nakon završenog Fakulteta, radim najprije po istočnoj Srbiji, točnije u prostoru između Bora, Majdanpeka i Rumunije. Cigani koje tamo Vlasima zovu, pomažu mi u premjeru šuma, noseći instrumente. I sve je dobro dok ne naiđemo na mjesto gdje ima gljiva ili puževa. Cigani me ostave u sred šume sa svim mogućim i nemogućim, pa izgledam kao putujući orkestar, a oni se daju u dodatni izvor zarade. Vikendom idem s njima u ribarenje. Dođemo do potoka, malo zajazimo vodu, a onda oni počnu nekom travom lupati po vodi koja se zabijeli i ribe počnu plivati leđno. Navečer ples ili svadba. A Vlahinje… takvih nije nadaleko i naširoko. Pa me još uče kojekavome ciganskom jeziku. Vreics dormir, vreics futs… Učenje mi dobro ide.
Na drugom radnom mjestu, kao mladi inžinjer šumarstva, u Baranji, učim prepoznati koje je stablo posjekao bijeli a koje crni Cigan. Pravi crni nikada se neće saginjati već kad krade, reze stablo u visini prsa. Lakše je.
Pored šumarstva, planinarim i putujem. U planinama Cigana nema, ali zato na putovanjima po Rumunjskoj, Bugarskoj i najviše Čehoslovačkoj, srećem stotine ilegalnih naselja, bez vode i struje, u kojima žive jer ne žele u, za njih novoizgrađene, stanove. Najbolji primjer, kako ih se ne može strpati gdje bi mi željeli su Kosice, gdje se nalazi nekoliko sedmokatnih zgrada za par tisuća ljudi, na kojima nema niti jednoga prozora ili vrata, vatre gore na trećem, četvrtom katu, a konj se polako stepenicama penje do stanovanja na šestom katu.
Pored šumarstva, planinarstva i putovanja, imam vremena i za voditi radnju u kojoj izrađujemo ženske i muške cipele i čizme po mjeri, želji i narudžbi. Najbolje muške mušterije su Cigani iz Pitomače. Bogati, s posebnim ukusom za kićeno i kičasto, plaćaju početkom osamdesetih, dvjesto, tristo njemačkih maraka za jedan par cipela, uz napomenu: “Majstore, nemoj da take ima Radelić…
Selim za Njemu, i šetajući po Nürnbergu, sreće me jedan od Cigana što prose na ulici (i ponekad upadnu u stan, čiji su vlasnici na Plavom Jadranu ili u Mallorci). Naglas se dere: “Majstore, majstore, joj što sam sretan da si živ i zdrav! ‘Ajmo to zaliti! Pa pravac na kobasice i pivo.
Putujući po Indiji, razmišljao sam, kako bi sve Cigane trebalo poslati na studijsko putovanje u tu zemlju. Vidjeli bi i sreli daleke rođake, naučili nesto novo, popravili znanje jezika. Ma, kakve socijalne mjere i socijalne službe!
Zapadnoeuropski Cigani žive u kamp prikolicama, imaju socijalnu pomoć, ponekad živciraju svoje susjede ili žitelje mjesta u koja dolaze. Ove u Njemačkoj i one na jugu Francuske, upoznao sam. Velika želja mi je posljednjih pet godina, na jugu Španjolske u Andaluziji, posjetiti hodočasničku proslavu El Rocio, a koja se dešava o Duhovima. Pet dana tridesetak tisuća Cigana se ne predaju. Ne daj se Ines!
I za kraj šlag.
Nakon smrti našeg starog susjeda koji je živio sam, u kuću doseljava Nikola Ciganin Crni (ako me sjećanje ne vara prezime mu je bilo Misković, ili tako nekako).
Ima taj Nikola, dvije lijepe kćerke, što mene u pubertetu jako veseli. Ima taj Nikola i šarena drvena zaprežna kola. Lijepa i šarena, kao rijetko koje uskršnje jaje. Ima taj Nikola i dva bijesna konja vranca, koje još navečer, kad normalni svijet spava, dresira i trenira koristeći kamdžiju, kako bi se oni što više džilitali (turcizmi, vidi Klajić, Riječnik stranih rijeći)
E, to džilitanje i zviždanje kamiondžije, baš i ne odgovara Nikoli Ciganu Bijelom (znam zasigurno da se preziva Rajšić i da mi je otac), pa s vremena na vrijeme njih dvojica preko ograde, izmijene mišljenja i stavove. Kod Nikole Cigana Bijelog, završi to uvijek s istom rećenicom, za koju se u normalnim demokratskim društvima dobije najmanje pola godine zatvora.
“Jebo vas Hitler, što vas nije potamanio!” glasila je ta rečenica. Što je Nikola Cigan Crni njemu odgovorio, nisam sa svojim skromnim znanjem ciganskog jezika, kojim sam komunicirao s njegovim kćerima, nikada saznao. Bilo kako bilo, Nikola Cigan Crni i Bijeli, bi se sljedećeg dana našli kod Milke preko pruge, koja je pekla neke čudne rakije ludare, i pravoudo da se ostalo na tako skromnim uvredama.
Cigani moji dragi, sretan vam praznik želim. Da vas nije bilo, moj život bi bio puno, puno skromniji i bezvezniji.