Ruža Zubac-Ištuk
Pred seoskom kućom
stasala mlada lipa.
Grane joj osule krune
moga djetinjstva pune.
.
Pod lipom sjedi moj otac.
Pred njim čaša mlijeka,
pogača rumena, meka
i brižan pogled moje majke.
Nečujno srce mu kuca
za mjesečinom na licu mladosti
u zrelim voćnjacima,
za zorama na njivi dočekanim,
ambarima punim plodnosti,
blagoslova i žita.
Šuti,
a riječi mu kao život duboke,
ruke godina pune.
U igri svjetla i sjene u srebro se
pretvara njegova kosa sijeda.
Dlanom je kao poljupcem dotiče
pa dugo, dugo u zemlju gleda.
U život ga vraća moje djece cika.
Osmjeh mu usne trusi,
jače kuca bilo, a ruke trepere
dok ih prima u krilo.
Pred seoskom kućom
i ovoga ljeta stasala lipa cvjeta.
Grane joj osule krune
truda moga oca pune.
Iz krošnje zlatne pločice
s jutarnjim cvrkutom zanosno se
po mojoj kosi prosipaju …
Zar ne znaju da za stolom
ne sjedi moj otac…