tekst i foto: Joso Špionjak
Bliži se kraj godine.
Umjesto snijega pada kiša.
Nebo je danju tmurno.
Noću nema zvijezda.
Ružne vijesti kao da konkuriraju jedna s drugom.
Ratni sukobi, razaranja, poskupljenja, klimatski poremećaji…
Više prostora zauzima briga nego radost.
I tako iz godine u godinu sve neka nova čudesa.
Stječe se dojam kako se čovječanstvo umorilo od svega.
Međutim, ima i lijepih stvari.
Vrijeme je adventa.
Osvjetljeni su izlozi, trgovi i prozori na kućama.
Zamalo da čovjek pomisli kako je neka nova renesansa zahvatila posrnulo kršćanstvo.
Najljepše je vidjeti unuka Leonarda, tog slatkog dvoipolgodišnjaka kako se hrabro penje na ljestve da objesi kuglu na božićno drvce.
Leo je u prijevodu s latinskog u stvari lav.
A zacijelo djecu i čeka lavovska borba u životu.
Sve su učestalija križanja ljudskih mirnih i nemirnih staza.
Budućnost je puna neizvjesnosti.
Nastaju do sada neviđeni mozaici.
Djeca naše djece su najveće bogastvo i blagoslov koji čovjek doživjeti može.
I psalmi, ta divna i po izrazu moćna religiozna poezija, koji su napisani prije više tisuća godina također svjedoče o tome.
Iznenadi se čovjek kad vidi što je sve u tim mladim glavicama koje tek istražuju svijet oko sebe.
I moj prijatelj ima unuka Leonarda.
Piše mi tako nedavno o dva zanimljiva događaja.
Bio njegov unuk na proslavi dječjeg rođendana.
Domaćica stavila tortu na stol.
Veli joj Leo: “Ja ne mogu sada jesti. Spremi mi da ponesem kući.
Četiri komada: Za mene, brata, mamu i tatu.“
Djed je u penziji, pa dovodi unuka iz škole.
I usput mu Leo kaže: „Ja ću na godinu imati 8 godina. A ti ćes imati 68 godina.
Još dvije godine i možeš umrijeti.
Ako poživiš, imaš sreću.
A može se umrijeti i sa 60 godina.
Dakle, već si imao sreću.“ – pojasnio je djedu mali filozof.
Dječja sreća počiva na jednostavnosti i temeljima datog trenutka.
I bez sretnoga sjaja u njihovim očima ni naš život ne bi imao prave vrijednosti.