Ruža Zubac-Ištuk
(Mojoj majci)
S njezinog umornog lica
kao s kvrgavih prstiju stare masline
kapale su uspomene.
Spominjala je svoje odbjeglo djetinjstvo
(kao da je bilo jučer)
za kojim su visoki snjegovi zameli
stare ceste bez putokaza iskricama
iz staroga kamina.
Spominjala je božićna slavlja
preminula na plamenu ugašenih svijeća
i počinak moga oca na rukama anđela
zbog kojega plače pustoš
seoskog dvorišta.
I vodu blagoslovljenu
s mojega i sestrina krštenja
i krštenja moje braće
prstima je zaustavljala među borama na licu,
a rijeka je nečujno tekla prema nebeskom predvorju
kao prezrele radosti dječjih igara u predvečerje
ispod osušenih ruku stare masline.