autor: Josip Erpačić
Sedamdeset i pet je godina od događaja koje vam želim ispričati. Možda ću, kada ga podijelim s vama naći mir pod pokrovom satkanim od paučine zaborava. Neka taj mir ponekad progovori plamsajima svijeća, mirisom jorgovana, šaptom šutnje.
Pustimo… Sjene promiču.
Djetinjstvo mojeg naraštaja ranjavano je strahom, glađu, eksplozijama, siromaštvom, oskudicama svake vrste. Najteže je biti siroče.
U susjedstvu su nas bila četvorica vršnjaka. Onda su dvojica odmah poslije rata pošli u školu. U torbi „na leđa“ pločica drvenog okvira. S jedne strane kvadratići za račune a s druge crte za pisanje „da slova budu jednaka“ …..uža pa šira, pa uža i opet uža, pa šira, pa uža i opet uža, tako do kraja. U drvenoj pernici pisaljka, kremena.
Napisano se briše spužvicom, a suši krpicom. Ako nema spužvice, jer nju treba kupiti, dobre su dvije krpice. Mokra mora biti izvan torbe da ne pobriše zadaću. To je bio patent.
– Nas uči učo, a tebe će nagodinu učiteljica, važno je izjavio susjed Ivo kojeg su preimenovali u Coca. .
Godina je brzo prošla. Na upisu sam se stisnuo uz mamu jer nikoga nisam poznao osim susjede Anke, Pavine mame. Učiteljica je bila ozbiljna gospođa. Kažu Zagrepčanka. Kćerka Višnja je pohađala je s našim Karlom učiteljsku, a sin Mladen školu za PTT tehničare u Zagrebu. Cigarete nisu ostavile samo trag na njenim prstima već i licu i glasnicama.
Na živcima je, što sam tek poslije shvatio, brazdu ostavilo muž i njegova birtija.
Što upisanih, a što prepisanih bilo nas je pedeset devetero, ali bi nas se u razredu pojavilo do četrdesetero. Bilo je djece Zagoraca koji se neposredno pred rat doselili u Oriovac, pa djece izbjeglica iz Hercegovine, s Gackog polja, prognanici iz Boričevca, djeca s Kupresa,…..
Mi smo bili prva generacija zajedničkog odgoja djevojčica i dječaka. Djevojčice su dosad išle u školu č.s. milosrdnica. Sad ih je uz č.s. Martu učila i novopridošla prof. Branka Lojen rođena Thaller, udova s četvero djece, a u mušku ili dječačku učionicu stigao je učiteljski par Kovačević, Stjepan i Anđela.
Naša je učionica bila do učiteljskog stana. Na zidu, do vrata, desno bila je zidna vješalica, a lijevo plavi dvokrilni ormar. Dva reda masivnih čamovih klupa upirali su do samog podija, povišenog kojih dvadesetak centimetara. Jednostavna katedra s jednom ladicom u koju je učiteljica stavljala Imenik iz kojeg nas je prozivala. Na stolu drvena kutija s poklopcem. U nju je učiteljica stavljala tinte: plavu ili crvenu, prema potrebi. Stolac do zida. Na zidu iznad katedre raspelo i fotografija Maršala.
Pred nama, desno na raskrečenom tronošcu, crna ploča s crtovljem; s jedne strane kvadratići za brojke i računanje, a s druge crte za pisanje. Kredu bi učiteljica vadila iz kartonske kutije. Uza zid, nasuprot prozorim,a tučana peć.
Pod premazan crnom tekućinom čudna mirisa. I u našoj je učionici iza klupa u kutu bila emajlirana pljuvačnica.
Kad bi učiteljica ulazila u razred mi bismo ustali i pozdravili rastežući – Faljen Isus i Marija! Onda je, par dana pošto smo postali đaci, pozvan učenik iz prve klupe muške strane, Petar kojeg smo zvali Pero.
– Okreni se prema njima i stisnutu šaku prinesi čelu. Ovako! Tako! Reci: Smrt fašizmu!, a vi, obrati se svima nama, odgovorite: Sloboda narodu! Tako od sada pozdravljajte.
Svatko se zbog svog razloga sjeća svojih učitelja. Neki se spominju šiba koje smo morali sami donijeti, neki pohvala, neki naknadnih susreta. Kako tko. S nekima su sjećanja otišla na groblje svetom Marku ili širom svijeta. Ono što je nekima bilo dobro i lijepo, drugima nije. Jednima je bilo najljepše kada ih učitelj pošalje cijepati drva. Moralo se po njih poslati da se vrate u učionicu.
I kad smo se već udomaćili i u zahodu popišali žutu dasku s velikom rupom i barem jednom pljunuli u emajliranu pljucu, pozvala je učiteljica dvojicu jačih i starijih:
– Čorak i Pešić!
-Primaknite katedru zidu! Ti se, Mato, popni sa stolice na katedru. Evo ti sad stolica. Ante, drži stolicu, a ti skini raspelo. Ta-ko! Od danas, djeco, više nema Boga!
Mi smo zanijemili otvorenih usta. (Onda nema ni sv. Nikole?)
Pa sa katedre na podij, pa katedra na svoje mjesto, a raspelo u plavi ormar pokraj vrata u koji su učitelji stavljali zaplijenjene praćke, ili kese s pucetima za cvenkanje, oduzete škljoce ili druge nedopuštene stvari.
Kako smo nastavu imali i prije i poslije podne učenici iz Kujnika, Malina i Radovanja ostajali su „preko podne“ u školi. Ponekad su im društvo pravili reštanci.
-Zašto si zakasnio?
–Znate, gledao sam, gledao sam…. srdašce u Betića bašćici, onaj lijepi cvijet ….
-Jeste li čuli, djeco, on je gledao srce…srdašce! Ho-ho-ho grohotom se smijala učiteljica
-Ali, tako je lijepo to srdašce,“ pokušao sam prosvjedovati.
Napisat ću tvojim roditeljima da kasniš. Poslije rešta sam sam majci nosio optužnicu. Isto kao što sam i sam morao učiteljici donijeti tri šibe kojima ćemo dobivati packe.
U drugom razredu su nas primili u pionire. Morali smo imati kape sa tri roga i crvene marame. (Ja sam Anka partizanka imam kapu sa tri roga i borim se protiv Boga, protiv popa i oltara i protiv časni’ sestara!).
Kasnije, ne sjećam se više kada, kapu je osim crvene petokrake resila značka „Za domovinu s Titom! Naprijed!”
Djed je bio protiv, a baka je prema nečijoj kupovnoj sašila i meni trorogu.
-Meni su zube izbili zbog partije, a ti…
-Šuti jezik, ne boli te glava!
Jednog su jutra učenici trećeg razreda donijeli poveću kartonsku kutiju na kojoj se kočio natpis UNRA. Stavili su je, kako je učiteljica pokazala, na stolicu. Zgledali smo se.
–Nešto ju u njoj i to nešto je za nas?!
Učiteljica je s lista papira prozivala, a onda iz kutije vadila i davala dar. U početku sam gledao tko što dobiva, a onda kada sam ostao otok i kada svu svi oko mene gledali što im to Amerika daje i jedni drugima to pokazivali, moj je pogled bio uprt u pod. Noge su mi nemirno lamatale, a rukom sam lupkao po poklopcu otvorene torbe. Nadao sam se da ću se ipak i za mene nešto naći. Pa i kutija, kartonska kutija bi bila dobra.
-Tako! Više nema, a kutiju, ćemo ostaviti za drva.
Srce mi je skočilo u grlo i jedva sam čekao da nas učiteljica otpusti. Trčao sam do kuće jodajući.
-Što je bilo, za ime Božje?
Promucao sam kroz jecaje kako samo meni učiteljica iz velikog paketa pomoći ništa nije dala.
– ‘Odi jist, bit će još paketa.
Nisam jeo i zaspao sam onakav kaka sam legao samo mi je mama s leđa skinula torbu, a s nogu nešto što su trebale biti cipele.
Baka-majka je od komšija u Maloj Moskvi dobila visoke američke vojničke cipele ušivena jezika. Bile su mi prevelike. „U prste“ smo nagurali papira da ne klapaju pa sam u njima mogao razbijati led pred Pricinom kućom gdje su obično pucali karabitom.
-To je od UNRRE!
Tim mi je događajem bila zguljena kožica sa srca i rana nije nikada zarasla.
Žig je ostavio trajan trag.
–Samo Jozo nije dobio, riječi su odzvanjale u svakoj kući mojih školskih vršnjaka, samo Jozo!
Gdje se izgubilo ono što su dobi ljudi poslali za mene?
Plakalo je i plače i danas srce i danas na svaku nepravdu, svako izlučenje.
Kad sam maturirao, saznao sam od vršnjaka Pave da je naša učiteljica u Bosanskom Brodu. Htio sam se pohvaliti. Pješice ćemo preko mosta, a „ćirom“ ćemo se vratiti. Želio sam sam učiteljici Anđeli ispričati, dati joj mir.
Istina, boljelo me je, jako me boljelo. Ali dano mi je vidjeti i drugoga, ući u njegove cipele. Ona je sigurno je imala razlog za svoje postupke. Imala je djecu i morala je brinuti o njima. Moj se otac vratio… i dobio sam brata. Što mi više treba.
Nismo pronašli našu Anđelu.